Pesah u Sarajevu: 1946. i danas

"Došli su svi, svi vjerski velikodostojnici, ljudi iz kulturnog i političkog života. Tako je to kod nas oduvijek. Mi organiziramo prijam samo za Pesah, nema drugih prilika“, kaže Danilo Nikolić, dugogodišnji predsjednik Židovske općine u Sarajevu, a sada 'samo' član predsjedništva općtine.

Na moju primjedbu da mu ime i prezime baš i ne 'zvuče' židovski, kaže: „Kod nas Židova porijeklo vam određuje majka. Ako vas je rodila Židovka, kao što je mene, onda ste Židov. Moja majka zvala se Donka i bila je Židovka.“ Preko nje Danilo Nikolić baštini tradiciju i kulturu sefardskih Židova u Bosni i Hercegovini. Taj običaj pozivanja drugih i drugačijih na svoj vjerski praznik, moj sugovornik smatra tipičnim, bosanskohercegovačkim običajem. „Istina, i druge zemlje su multikulturalne, ali teško da ćete negdje u svijetu vidjeti da je budist pozvao nekog katolika ili protestanta kod sebe, kad slavi neki svoj vjerski praznik. Kod nas u Sarajevu, ja sam kao Židov, pozvan na svaki Uskrs, Vaskrs, Đurđevdan ili Bajram kod svojih prijatelja. Tako da je njihov praznik i meni praznik, a moj praznik i njima je praznik. To je ono čega nema nigdje u svijetu, to je specifikum i Bosne, i Hercegovine“, kaže Danilo.

Svjedočanstvo s partizanskim pečatom

Danilo Nikolić rođen je 1938. godine u Sarajevu. Prva njemačka bomba koja je pala na Logavinu ulicu u središtu grada, razorila je stan u kojem je živio sa majkom i ocem. Tada odlaze u Nikšić u Crnoj Gori, gdje su proveli najveći dio rata. U jednoj zasjedi 1942. godine, uhvaćen je i odveden njegov otac koji se više nikada nije vratio.

Kapitulacija Italije, značila je i preuzimanje tog dijela Crne Gore od strane njemačkih okupacijskih snaga. Danilo s majkom tada završava u zbjegu. „U zbjegu sam kao petogodišnjak završio prvi razred osnovne škole. Imali smo jednog učitelja Makedonca koji je u borbi izgubio nogu i on je nas djecu iz zbjega okupio i učio svemu što se uči u prvom razredu. Još uvijek čuvam svjedodžbu o završenom prvom razredu, na kojem je partizanski pečat“, kaže Danilo.

Život koji bi odlično stao u jednu knjigu

„Početkom 1946. godine, vratili smo se u Sarajevo i nikoga nismo zatekli. Moja majka je imala veliku obitelj, pet sestara i brata i svi su oni već imali svojeobitelji. Od 47 članova uže porodice, ostali su samo jedna sestra i brat. Svi drugi su stradali u ratu ili su deportirani u logore, odakle se nisu vratili. Stanovali smo sa ujakom i ja se dobro sjećam tog prvog Pesaha u oslobođenom Sarajevu“, kaže moj sagovornik i dodaje da je njegova majka ustrajala u tome da poslije rata nastavi sa židovskom tradicijom.

Nismo imali ništa. Majka i ja smo došli sa jednim kovčegom od pruća. Nosila je ruksak na leđima i vodila mene za ruku. A možete li zamisliti kakvo je umijeće bilo snaći se u tim uslovima za maces, beskvasni kruh, bez kojeg se seder večera ne može zamisliti? Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu se u pekarnicama mogao nabaviti maces, ali, sada ga je majka morala sama napraviti. Sjećam se dobro tog njenog macesa. Bio je tvrd i neukusan, ali sve ostalo što nam je trebalo za seder večeru bilo je na stolu te 1946. godine. Ni do dana današnjeg nije mi jasno kako i gdje je to moja majka tada nabavila. I za koji novac, kad ga nismo imali“, priča sa sjetom Danilo Nikolić.

Svi odgovori su u knjizi

Imao je 18 godina, kada je njegova majka pripremila prvu, pravu seder večeru, kojom započinje Pesah. „Tada nam je porodični prijatelj Kabiljo čitao Hagadu od početka do kraja. To je počelo nešto prije 8 sati navečer, a završilo se iza ponoći. Trebalo je sve to pročitati i prevesti na naš jezik i popiti 4 čaše vina. Tada sam shvatio da je Hagada jedan pisani protokol o tome kako se obilježava seder večer. I shvatio sam da je Hagada priča o izlasku židovskog naroda iz egipatskog ropstva i da je to protokol koji vam točno nalaže kada ćete umočiti u gorku travu i slanu vodu, pa pojesti komad macesa, kada ćete popiti prvu čašu vina, pa tek onda večerati“, kaže Danilo.

Dodaje da seder večera počinje pitanjem najmlađeg učesnika za stolom: Zbog čega je ova noć drugačija od drugih? Zašto ove noći jedemo beskvasni kruh? Otac, glava porodice, ne priča, nego uzima Hagadu i počinje čitati, čime pokazuje mlađim naraštajima da će sve odgovore naći u Knjizi.

Kao sol u domaćoj pogači

„Prije Drugog svjetskog rata, svaki peti građanin Sarajeva, bio je Židov. Bilo nas je 11,5 tisuća“, kaže Danilo i naglašava kako je tadašnji glavni grad BiH bio i njihovo kulturno, gospodarsko i vjersko središte.

„U Drugom svjetskom ratu je stradalo 7.505 Židova i sva njihova imena nalaze se danas u jednoj knjizi u Židovskom muzeju u Sarajevu. Svaki rat je desetkovao Židovsku zajednicu, pa i za vrijeme ovog posljednjeg, mnogi su otišli u svijet. Ima ih u SAD-u, Izraelu i po Europi, ali mnogi su se i vratili. Danas u Židovskoj općini ima registriranih 1.250 članova u BiH, a u Sarajevu ih je nešto više od 650. Poznate židovske obitelji su npr. Papo, Kabiljo, Abinun, Albahari... „

„S obzirom na mali broj Židova u Sarajevu, ipak se osjeti njihovo učešće u životu grada. Ali, jesu li Židovi još uvijek onaj važan začin u bosanskom (hercegovačkom), loncu?“ pitam.

„Naš rabin Moric Levi je rekao da je BiH, kao kruh, sastavljena od vode, kvasca i brašna. To su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ali kruh bez soli, je bljutav kruh. Židovi su ona sol koja ga posoli i zato je taj kruh tako ukusan. Osjećamo se ovdje kao ta sol, otvoreni smo za sve i svi nam dolaze“, kaže moj sugovornik. Pitam ga kako se u Sarajevu uobičajeno čestita Pesah, čiji zadnji dan pada u nedjelju, kada i katolici i pravoslavnci u BiH slave Isusovo uskrsnuće.

„Hag Pesah Sameah, ili ako samo kažete 'čestitam Pesah', dobro ste napravili“, kaže Danilo Nikolić.

Autorica: Ljiljana Pirolić, Sarajevo

Odg. ur.: Snježana Kobešćak