„Pa jesi li normalna, što si to kupila?“

Marlies M. u ovim danima bogato ukrašenih izloga se jedva usuđuje izaći u svoj grad Kaiserslautern. „To mi je već opasno, lako bi se mogla vratiti svojoj staroj navici", priznaje nam 57-godišnjakinja. „Zato napišem na papir točno stvari koje trebam, a najbolje i za svaki slučaj idem u kupovinu sa suprugom ili prijateljicom."

Takva potrošačka ovisnost odlično je poznata i psiholozima i još više službenicima banaka, ali zapravo ne postoji kao zasebni psihološki poremećaj. I tu makar posljedice mogu biti kobne: tako je i Marlies M. godinama kupovala sve što je „jednostavno morala" kupiti i nakupila dugova od desetak tisuća eura – a ima i gorih slučajeva. Ali već i taj iznos je njoj bio dovoljan da doživi slom – i ekonomski i tjelesno.

Konačno se odlučila na terapiju i obratila se Službi za ovisnost njene dijeceze. „To mi je mnogo pomoglo. Sad se mogu kontrolirati", uvjerena je.

Žene u zrelijim godinama, ali pravila - nema

Socijalni djelatnik Christpoh Einig nam kaže kako nema mnogo primjerenih oblika pomoći u slučaju takve potrošačke ovisnosti. Slično kao i kod drugih ovisnosti često traje previše dugo da pogođena osoba uopće zatraži stručnu pomoć. U većini slučajeva su negdje oko četrdesetak godina stari, a makar je u terapiji dijeceze više žena, od toga lako mogu biti pogođeni i muškarci.

Marlies M. nam objašnjava kako je u kupovinu kretala obično kad se osjećala loše ili kad je imala nekih problema. Nijemci imaju i izraz „Stresskauf" i tu je jedva gledala što uopće kupuje. Ona se obično zaustavila tek u kupnji živežnih namirnica, ali doista bez mjere: „Ako je na primjer jogurt bio na posebnoj ponudi, kupila bih čitav karton", kaže nam. Nebrojeno puta se pokazalo: pojeli bi možda dva, tri jogurta, ostalo bi se bacilo. Ali sad shvaća kako je time težila steći i priznanje i naklonjenost ljudi oko sebe: ponekad bi jednostavno poklonila nešto od onoga što je kupila susjedi ili poznanicima.

Kao i kod drugih ovisnosti, pokušavala je kriti svoje ponašanje: ormari u njenom stanu su bili puni stvari koje je kupila i koje nikad nije koristila, ali se bojala uopće pokazati svoju kupovinu. Još je lakše bilo kupovati preko kataloga ili interneta: mnoge internetske trgovine i same nude poveznicu s nekom kreditnom institucijom koja će posuditi novac bez mnogo provjera. „Kod kupovine sam u jednom trenutku bila sasvim happy. Nakon toga mi je bilo zlo", kaže nam.

Nadomjestak za ljubav?

Ipak, još uvijek joj teško pada to svoje ponašanje nazvati „ovisnošću": „To je psihički poremećaj", objašnjava. Već njena majka je imala neprirodan nagon kupovati stvari i to je valjda naslijedila. Marlies M. objašnjenje vidi i u njenom „djetinjstvu bez ljubavi", kako opisuje. Odrasla je kod djede i bake i misli kako je možda tom nagonu kako „ničeg ne smije nedostajati" sakrivana ljubav za vlastitu obitelj.

Na poslu nisu ništa znali o njenom ponašanju, a i u obitelji je to bio tabu, makar je dva puta imala financijski brodolom. Kad se prije pet godina dogodio i treći slom, a povrh toga je tu došao i problem s alkoholom i dubokim depresijama, došlo je do velikog loma u obitelji. Povod je bila kriva adresa jednog elektronskog pisma još jednog kreditnog zavoda pa je tako to stiglo i do njenog muža. Jer Marlies M. je zatražila još jedan kredit...

„Čovjek se zaplete i više se ne može izvući", kaže nam. Optužuje i banke: jer one ne žele niti znati da je možda riječ o patološkom ponašanju te mušterije. Točnije, ne žele znati dok se ipak nekako plaćaju dugovi i kamate.

Odlučujuća je bila pomoć njene najstarije kćerke: „Mama, tebi treba pomoć", rekla joj je i sama joj je našla mjesto za terapiju. Preuzela je i kućnu blagajnu, dijeli novac i pomaže joj napisati što je doista potrebno za kuću. U terapiji su je naučili „sustav semafora": mnoge stvari, pogotovo one skupe su „crveno", dakle one ne dolaze u obzir. Druga kategorija je „žuto" i to su stvari koje će si možda kupiti jednog dana. Ali „zeleno" su samo stvari koje stoje na popisu za kupovinu.

Napast je i dalje tu...

Gerhard Raab je ekonomski psiholog i već tri desetljeća istražuje ovu potrošačku ovisnost. Njegovo mišljenje kako je to jedino moguće obuzdati prevencijom: „Već u dječjem vrtiću bi se mališane trebalo početi učiti o vrijednosti novca i kako se ponašati u kupovini". On predaje na Visokoj školi za ekonomiju i društvo u Ludwigshafenu i po njegovim saznanjima je proteklih godina došlo do drastičnog povećanja takvih slučajeva ovisnosti.

Potrebna joj je čvrsta volja kako se ne bi vratila starim navikama, kaže nam Mariles M. Sad želi pomoći i drugima: u toj dijecezi je prošla obuku kao pomoćnica za slučajeve ovisnosti i sad tamo radi bez plaće. Sad i ona zna: „Pogođeni potrošačkom ovisnošću trebaju potražiti stručnu pomoć i uz pomoć njihove obitelji stvoriti plan za uređenu svakodnevnicu", savjetuje. Ono što je i danas muči je također tipično za sve ovisnosti: ona je svojim ponašanjem izigrala povjerenje njenih najbližih. A to je teško opet povratiti.

Napasti ima i dalje: pogotovo u ovo vrijeme darivanja bi najradije kupila baš sve i svašta. Jer to mnogi od nas vjeruju: što je veća ljubav, to je skuplji poklon. Tu svoju čežnju sad obuzdava i urednim popisom poklona za sve koje želi darovati. Bilo je mnogo križanja i promjena, ali popisa se mora držati. Samo kod njega je „zeleno svjetlo".

Makar bi tako rado kupila "još samo ovu sitnicu"...

 

Alexander Lang (epd)