Oslo - mjesto mira | Politika | DW | 13.09.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Oslo - mjesto mira

Prošlo je 25 godina od povijesnog potpisivanja mirovnog sporazuma u Oslu između Izraelaca i Palestinaca. Mnogi Norvežani i danas slave svoj uspjeh, iako ta zemlja od samog početka nije mogla biti neutralna.

Opušteno i dobro - tako je raspoloženje između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) opisao Jan Egeland, kada su se predstavnici dviju strana sastali 1993. u Oslu - na mirovnim pregovorima. Egeland je sudjelovao u mnogim mirovnim procesima. Norveški pop bend Ylvis mu je čak posvetio i pjesmu u kojoj ga opisuju kao "Peackeeping-Machine" (mirotvorni stroj).

Posebno se dobro sjeća svog prvog velikog zadatka, kada je kao 36-godišnjak i zamjenik ministra vanjskih poslova kao posrednik trebao organizirati i „pogurati" razgovore između predstavnika izraelske vlade i Palestinaca. "Obje strane su odmah i nasamo razgovarale jedna s drugom. Tada su na obje strane bili zaista dobri ljudi", prisjeća se ovaj mirotvorac. Kao glavni pregovarači Izrael su predstavljali tadašnji predsjednik Jitzak Rabin i diplomat Uri Savir, a Palestince predsjednik Jasser Arafat, kojeg je Izrael smatrao teroristom, i Ahmed Kureia iz PLO-a.

Egeland, ali i ostali članovi norveškog pregovaračkog tima su se s istim poštovanjem i istom pažnjom odnosili prema obje sukobljene stranama, priča Egeland. "Kada su se upoznali, primijetili smo da polako počinju vjerovati jedni drugima", priča ovaj diplomat koji danas vodi Norveški centar za izbjeglice, a u ime Ujedinjenih naroda radi i kao posebni koordinator za Siriju. Tako se korak po korak moglo vidjeti kako uloženi napori polako, ali sigurno donose ploda.

Science Fiction u Washington

Hilde Waage

Hilde Waage

Nakon devet mjeseci i brojnih pregovora predstavnici dviju strana su se dogovorili oko rješenja koje je trebalo omogućiti formiranje palestinske autonomne vlasti i međusobnog priznanja. Bio je to sporazum iz Osla. Odjednom se činilo da je mir blizu – u trenutku kada su Rabin i Arafat na travi ispred Bijele kuće jedan drugom pružili ruku pred očima svjetske javnosti. Dva zakleta neprijatelja kao partneri - uz podršku Norveške. Tadašnji američki predsjednik, Bil Clinton se u svom govoru zahvalio skandinavskoj zemlji. Jer, upravo je Norveška uspjela ono što SAD-u godinama nije pošlo za rukom. No, ova scena iz 1993. danas izgleda kao neki dobar Science Fiction, jer su nekadašnji partneri danas opet toliko daleko jedan od drugog, kao što su rijetko bili posljednjih desetljeća.

Mirovni proces u Oslu, usprkos tome što nikada nije donio mir Bliskom istoku, za mnoge Skandinavce je i dalje izuzetno dostignuće. "Ovaj osjećaj doduše nije tako snažan kao ranije, ali mnogi Norvežani proces u Oslu vide kao uspjeh", kaže Hilde Waage, historičarka sa Sveučilišta u Oslu koja se bavila istraživanjem mirovnih pregovora na Bliskom istoku. Pitanja koja su je zaokupljala radeći na ovoj temi su: što je uopće nagnalo jednu malu zemlju poput Norveške da se umiješa u jedan ovako veliki konflikt, kao i to je li Norveška u pregovorima bila neutralna?

Dobri odnosi s Izraelom

Mnogi raniji pokušaji da se uspostave direktni kontakti između Izraelaca i Palestinaca su propali. I onda se odjednom pojavila mala norveška i uspješna delegacija. No, Egeland kaže da se do toga nije došlo slučajno, već da je to bio proizvod intenzivnog njegovanja kontakata.

"S Izraelom smo dugo imali dobre odnose na svim razinama, ali smo imali i direktan kontakt s PLO-om." Posebno blizak odnos je bio između norveške i izraelske Radničke stranke. "Nakon Hladnog rata smo sebi za cilj postavili poticanje izgradnje povjerenja između Izraela i Palestinaca." Očito je za Norvešku bilo logično da se angažira u konfliktu na Bliskom istoku.

Arafat je htio iskoristiti norveške veze s Izraelom

Upravo zbog dobrih odnosa s Izraelom je tadašnji palestinski predsjednik Arafat kao mogućeg posrednika već 1979. vidio Norvešku. Tada su Sjedinjene Države htjele zamoliti Norvešku da Izraelu isporučuje naftu, obzirom da je Iran to prestao činiti zbog Islamske revolucije, kaže Waage. Oslo pak nije htio na to pristati prije nego o tome informira PLO.

Razlog za takvu obazrivost leži u činjenici da je Norveška imala svojih tisuću vojnika stacioniranih u Libanonu. Tamo je upravo u jeku građanski rat, u kojem su sudjelovali i borci PLO-a. Zbog straha da bi skandinavski vojnici mogli biti napadnuti, Norveška je informirala šefa PLO-a. "Arafat nije imao nikakav problem s tim što će Norveška Izraelu isporučivati naftu", kaže Waage. Naprotiv, kaže ona, on je iskoristio situaciju da bi zamolio Norvešku da „otvori" kanal za pregovore s Izraelom. Arafatu je trebao dakle jedan prijatelj Izraela kako bi mogao uopće pregovarati o državi Palestini.

Zbog svoje dugogodišnje tradicije po pitanju humanitarne pomoći, Norveška se osjećala pozvanom da se angažira oko mira i okončanja konflikta. Njezinu vjerodostojnost kod mnogih je ojačalo i to što nema kolonijalnu prošlost i što je ekonomski neovisna.

Rabin i Arafat na razglednicama iz 1994.

Rabin i Arafat (d.), dobitnici Nobelove nagrade za mir

Slab PLO - jak Izrael

Ali, čitavo desetljeće se nije dogodilo ništa. "Izrael je odbio pregovarati s PLO-om", priča Jan Egeland. "Tek 1992. kada je na vlast došla Radnička stranka, Izrael se otvorio za našu mirovnu diplomaciju." Izrael je shvatio da se ne isplati u neposrednoj blizini imati susjeda ispunjenog mržnjom, dodaje Egeland.

Hilde Waage u svojim procjenama ide i korak dalje: „Prva intifada" je upravo završila, Arafat je u iračko-kuvajtskom ratu 1990./1991. stao na (pogrešnu) stranu Saddama Husseina i tako izgubio podršku Kuvajta i našao se u financijskim nevoljama. "Arafat i njegov Pokret su u tom trenutku bili slabi", kaže Waage i dodaje: "Izrael je to znao, i znalo se da bi Arafat tako bio spreman učiniti veće ustupke. Izrael je jednostavno bio jača strana, a PLO pod pritiskom. Pokret se htio ponovo vratiti na pozornicu i boriti se za državu Palestinu, kaže Waage.

Asimetrična pregovaračka moć

Povjesničarka Waage se tijekom svog istraživanja bavila i pitanjem koliki je zapravo uopće bio "manevarski prostor" za pregovore. Jako mali, kaže ona, jer je jača strana dominirala. "Norveškoj je to bilo jasno, i jasno da do sporazuma ne bi moglo doći ukoliko pregovori ne budu išli u korist Izraela." Prema tome Norveška nije bila samo "neko tko je omogućio pregovore", već "pristrani posrednik". A sporazum je onda cementirao asimetriju moći.

Ali, Norveška je imala dobre namjere i sebe vidjela kao "graditeljicu mostova", smatra Waage. Skandinavci su bili uvjereni da će se mir postići, korak po krak. Egeland, međutim, ni danas ne poriče da je Izrael bio jača strana u pregovorima. "Ali, znači li onda to da je lošije to što smo postigli sporazum, nego da ga nismo postigli? Tada smo stalno ponavljali da je bolji nesavršeni mir nego savršeni rat."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva

WWW-linkovi