Oporba u Bjelorusiji još nema plan | Politika | DW | 10.09.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Oporba u Bjelorusiji još nema plan

„Lukašenko, odlazi!“ Pod tim motom se u Bjelorusiji već mjesec dana prosvjeduje protiv navodne izborne krađe. Ali demonstranti ne znaju što i kako dalje, smatra Vladimir Dorokhov.

Svetlana Tihanovskaja i Maria Kolesnikova

Svetlana Tihanovskaja i Maria Kolesnikova

Bjelorusija je već mjesec dana u političkoj krizi kakvu zemlja u svojoj novijoj povijesti još nije doživjela. Predsjednik Aleksandar Lukašenko je na predsjedničkim izborima 9. kolovoza navodno dobio nevjerojatnih 80 posto glasova i to je u velikom dijelu društva izazvalo negodovanje, pošto je rezultat očigledno namješten. Od tada u Bjelorusiji na ulice izlaze stotine tisuća ljudi. Zahtijevaju da Lukašenko, koji od 1994. autokratski vlada, podnese ostavku i da se raspišu novi izbori.

U proteklih tri do četiri godine vlastodršcima u Minsku nije pošlo za rukom da bitno poprave odnos sa Zapadom. Početkom 2020. Bjelorusija i Europska unija su potpisale sporazum o viznim olakšicama. Neposredno prije toga Lukašenko je boravio u Beču. Osim toga Bjelorusija i Sjedinjene Američke Države predstavile su plan o ponovnom dolasku njihovih veleposlanika u Washington i Minsk.

Režim za sada nije poljuljan

Na osnovu razmjera nasilja protiv mirnih demonstranta Zapad nije imao izbora. EU je osudio postupke državnih organa u Bjelorusiji i objavio da neće priznati rezultate izbora.

Vladimir Dorokhov

Vladimir Dorokhov

Ali i prosvjedi stotina tisuća ljudi i najava sankcija Europske unije kao da se razbijaju o odlučnost vladajuće klase u Minsku. Više diplomata, desetci novinara, poznati sportaši i umjetnici su se u međuvremenu pridružili demonstrantima i to pokazuje da je nezadovoljstvo veliko. Ali režim do sada nije poljuljan. Ni u jednom mjestu u unutrašnjosti, ni u jednom okrugu prosvjede nisu podržali predstavnici lokalne vlasti, a o njihovim ostavkama nema ni riječi.

Dakle prosvjedi još uvijek nemaju vidljive uspjehe. Ali oni su mirni. Bjelorusi ne pale automobilske gume, ne razbijaju izloge i ne pljačkaju prodavaonice. Oni ne zaposjedaju upravne zgrade. Jedino što službeni državni organi mogu predbaciti ljudima na ulicama je otpor državnoj sili, jer skupovi nisu dozvoljeni. Ali na koji način ljudi inače mogu reagirati? Poslije ukupnog nasilja koje su počinile snage sigurnosti?

Nema ekstremista, nema ni lidera

Vlast pokušava pokazati kako na ulice izlazi manjina ljudi i da se radi uglavnom o ekstremistima. Međutim, kada se vide mase koje demonstriraju, to nije uvjerljivo. Osim toga, laž se brzo razotkriva kada se pogleda tko ustvari prosvjeduje: mladi ljudi, studenti, kreativna scena, ali i radnici iz državnih firmi. U pokretu posebnu ulogu imaju žene.

Prosvjedni pokret ipak do sada nije odgovorio na odlučujuće pitanje: tko će voditi zemlju, ako to ne može više biti Lukašenko? Najizglednija kandidatkinja za to je Svetlana Tihanovskaja, koja je sudjelovala na predsjedničkim izborima kao najvažnija protivnica Lukašenka. No zato što su joj prijetili otišla je u egzil i odatle poručila da nema ozbiljnu namjeru postati političarka.

A demonstrantima je potrebna ugledni vođa koji bi brzo i samostalno donosio važne odluke i bio u zemlji. Naime, iskustvo proteklih godina nam pokazuje da su Lukašenkovi protivnici koji su morali napustiti zemlju izgubili utjecaj na politička zbivanja u Bjelorusiji.

Nema ni geopolitike, ni strukture

Mada su među prosvjednicima ljudi različitih političkih uvjerenja, oni izbjegavaju protestnom pokretu dati geopolitički pravac. Na skupovima se skoro ne vide ni zastave Europske unije niti ruske trobojke. Poruka je jasna: prosvjedi imaju unutarnje političke motive i jedini im je cilj da poslije 26 godina okončaju vladavinu Lukašenka i održe nove izbore.

Ali tko bi u ime prosvjednika mogao pregovarati s vlastodršcima, tko bi mogao uspostaviti kontakt s eksternim akterima? Oporbeno Koordinacijsko vijeće, osnovano da bi omogućio transformaciju u prijelaznom razdoblju, je prvi korak ka odgovarajućim strukturama. Ali više članova predsjedništva tog tijela sjedi u istražnom zatvoru, a ostali su izloženi sve većem pritisku vlasti.

Suštinsko pitanje, tko bi mogao preuzeti vlast poslije ostavke Lukašenka, i dalje ostaje bez odgovora. Dobiva se dojam da ni prosvjednici, ni oni koji važe kao jezgro oporbenog pokreta, ne znaju što bi trebalo biti sljedeći korak. Bez sumnje, sadašnji režim je doživio prvi ozbiljan udarac. Ali glava mu je još uvijek iznad vode.

Preporuka uredništva