Opet "8 sati rada + 8 sati odmora + 8 sati sna"?

Prije svega se to odnosi na službe pripravnosti koje, kako je Europski sud svojedobno odlučio, spadaju u radno vrijeme. S njima zajedno bi neki, na primjer, mladi liječnik mogao raditi i 60, pa čak i 65 sati tjedno. Ali ako recimo spava u bolnici, prema odluci Europskog suda to spada "pasivnu" pripravnost koja se uopće ne ubraja u radno vrijeme nego se broji kao da spava kod kuće u svom krevetu.

Što to zapravo znači?

Europske zemlje su se zapravo još od 2002. sporile oko ovih smjernica. Neke države, poput Velike Britanije, u tim smjernicama vide ograničenje prekovremenog rada za njihove radnike, što London smatra bitnom stavkom u njegovom gospodarstvu. Druge zemlje, poput Španjolske i Francuske, smatraju kako i ove smjernice premalo štite zaposlene. Jer i u ovom kompromisu koji je prihvaćen tek većinom glasova, navodi se kako i odredba od 48 sati tjedno može biti premašena ako se tako dogovore posloprimac i poslodavac. Obzirom da i prečesto čujemo o "ponudama koje se ne mogu odbiti" kojima poslodavci ucjenjuju svoje zaposlene, ove smjernice su doista tek veoma labav okvir. Ipak: europski ministri složili su se i oko smjernica za djelatnike na ograničeno vrijeme. Odredili su kako bi oni trebali već od prvog dana uživati ista prava kao stalno zaposleni.

Ne 48 nego 38,5 sati

48 sati tjedno je zapravo daleko više nego što doista rade Europljani i toliko se sati tjedno moralo raditi još početkom XX. stoljeća. Još 1918. je Njemačka uvela zakonsko ograničenje na 8 sati rada dnevno, a već 1965. je tjedna satnica ograničena na 40 sati. Europski prosjek je (po podacima iz 2003.) 38,5 sati tjedno, a francuski predsjednik Sarkozy se nedavno založio za uvođenje 35-satnog radnog tjedna. Radno vrijeme je omiljena tema u raspravama, da li njegovo skraćivanje ili produžavanje utječe na stopu nezaposlenosti. Mnogi ekonomisti su skloni tvrdnji kako je tu riječ o kruškama i jabukama, jer ako neka čistačica radi duže to neće niti stvoriti niti spriječiti stvaranje radnog mjesta učitelja ili vodoinstalatera.

Promjene su još moguće

I u ukupnom BNP-u radno vrijeme je tek jedan čimbenik: ne manje važan je i broj dana godišnjeg odmora. Tradicionalno, tu prednjači Francuska sa 33 dana odmora godišnje, Španjolci se odmaraju 30 dana a Nijemci 27. Ministri se očito nisu niti pokušali složiti i u tim odredbama. Čak i ove smjernice o tjednom radnom vremenu još treba prihvatiti Europski parlament. Tamo se također očekuje burna rasprava jer španjolski ministar Celestino Corbacho smatra kako je 48 sati rada tjedno "uzmak u socijalnim standardima". Njegova zemlja - kao i Belgija, Cipar, Grčka i Mađarska zato namjeravaju još promijeniti kompromis koji je postignut ove noći u Luksemburgu - nakon veoma mnogo prekovremenih za ministre i njihove timove. Jer, natezanje i oko ovog, ne baš čvrstog kompromisa je trajalo sve do pola dva u noći.