Odljev mozgova - zašto znanstvenici slijede Einsteinov primjer

Albert Einstein vjerojatno je najpoznatiji njemački znanstvenik koji je emigrirao u Sjedinjene Države. Nobelovac je, kao i mnogi drugi znanstvenici židovske vjere, tamo potražio zaštitu od nacionalsocijalista. Njemačku je napustio 1933. Takozvani «Brain Drain» - odlazak pametnih glava iz zemlje, pojava je koja nije nova, ističe Hariolf Grupp, direktor Frauenhoferskog instituta: «Istraživači su na kraće vrijeme oduvijek odlazili izvan zemlje. U posljeratnom razdoblju možda još intenzivnije. U tipičnim američkim domenama kao što je nuklearna fizika bilo je nemoguće postati sveučilišnim profesorom, bez da se nekoliko godina nije bilo u SAD-u.»

Strah od progona, koji je postojao u Einsteinovo vrijeme, danas ne tjera više ni jednog njemačkog znanstvenika u Sjedinjene Države, ali ondje su i danas istraživanja u brojnim disciplinama na najvišem stupnju. Grupp koji je istodobno i profesor za sistemsku dinamiku i inovacije na sveučilištu u Karlsruheu smatra: «Ako se u nekoj disciplini, prema općem mišljenju, vrhunska istraživanja provode u SAD-u, naravno logično je da ste tamo kako biste se priključili svjetskom vrhu.»

U međuvremenu je problemtično što se vrhunski znanstvenici, nakon boravka u Americi više ne vraćaju u Njemačku. To, prema mišljenju stručnjaka ne mora nužno imati veze s nedovoljnom voljom znanstvenika, ali visoko obrzovane povratnike u njemačkom visokom školstvu očekuju lošiji radni i istraživački uvjeti. U nedostatku sličnih šansi za napredovanjem mnogi ipak ostaju u Sjedinjenim Državama. Ondje postoje mogućnosti za znatno brže napredovanje u karijeri i jasnije perspetive, drži Grupp: «U SAD-u se na fakultetima i u relevantnim institutima relativno brzo nakon stjecanja doktorskog zvanja postaje asitent, koji ima obveze u nastavi, ali može provoditi samostalne projekte. Sljedeći stupanj je vanredni profesor, da bi se zatim napredovalo do redovitog profesorskog zvanja. Dok u Njemačkoj nakon doktorata postoji vrlo duga faza u kojoj se moraju osposobiti za predavanje na sveučilištu i tom je razdoblju ovisan o nekom profesoru, koji mu je mentor.»

Promjene bi trebao dovesti status mlađeg profesora, koji je savezna vlada uvela u veljači 2002. godine reformom zakona o visokom školstvu. Budući da je obrazovanje u nadležnosti saveznih zemalja, tri od njih predale su tužbu saveznom ustavnom sudu protiv tog zakona i to s uspjehom. Zakon je dorađen i u tom izmijenjenom obliku na snazi je od početka ove godine.

Sada znanstvenici nakon stjecanja doktorskog zvanja mogu ili i dalje stjecati potrebne akademske kvalifikacije ovisni o nekom profesoru, takozvanom ocu doktoru, ili mogu bez habilitacije kao mlađi znanstvenik samostalno držati nastavu i istaživati. No višemjesečni je pravni spor vjerojatno neke od potencijalnih kandidada uplašio. Koliko će znanstvenika koristiti taj kraći put do vlastitih projekata, pokazat će se u sljedećih nekoliko godina, kao i to hoće li se time privući njemački znanstvenici koji se sada nalaze u SAD-u i drugim zemljama. Početkom travnja iz ministarstva znanosti je priopćeno kako je od veljače 2002. do kraja prošle godine odobreno 850 mjesta za mlađe profesore od kojih je 786 bilo popunjeno. Četrdesetak mjesta odnosilo se na njemačke znanstvenike koji su se vratili iz inozemstva.

A što bi danas učinio Einstein? Hariolf Grupp ovdje se ne usudi izvlačiti neku tezu: «Netko tko je na maturi pao iz matematike, da bi kasnije bio uveden u Patentni ured u Bernu zbog revolucionarnih saznanja u toj disciplini, sigurno je toliko neobičan da, mislim, ne može biti model za sve nas. Naravno da nakon rata nije nedostajalo pokušaja da ga se vrati u Njemačku. Ali, on je to stalno odbijao. No, nije otišao ni u Izrael, što se također pokušavalo. On je stvarno ostao u SAD-u – i to je posljednji stadij njegova života između 1945. i 1956.»