Od oštrih razmeđa do labavih granica

U potrazi za odgovorima na pitanja o današnjim političkim, društvenim i kulturnim obrisima projekta ujedinjene Europe, njezinim nacionalnim identitetima i težnjama prema transnacionalnom, te postojanju općih europskih vrijednosti, Goetheov je institut u Zagrebu u suradnji s veleposlanstvom Savezne Republike Njemačke i Njemačkom službom za razmjenu studenata, te pod medijskim pokroviteljstvom radiotelevizije Deutsche Welle, organizirao cjelogodišnji ciklus razgovora nazvan «Forma slijedi funkciju?».

Poznatoj sintagmi, nastaloj u okrilju graditeljske škole Bauhausa, organizatori su dodali znak pitanja želeći naglasiti da će se u dijalogu pokušati rasvijetliti slijedi li – kada se govori o jedinstvenoj Europi – forma doista funkciju ili u nekim slučajevima funkcija postaje ovisna o formi. Akademski ciklus otvorio je ugledni njemački stručnjak, predsjednik Znanstvenog centra za socijalno istraživanje u Berlinu i sveučilišni profesor Jürgen Kocka koji je prošlog tjedna u Zagrebu govorio o graničnim prostorima u Europi koji bi od oštrih granica, prema njegovu mišljenju, trebali prerasti u granične zone.

Granice su politički konstrukti

«U Njemačkoj i mnogim drugim zemljama burna rasprava o tome pripada li Turska uopće Europi u posljednje je vrijeme pomalo splasnula, no i dalje se ne nazire rješenje tog pitanja», uvodno je rekao dr. Jürgen Kocka, obrazlažući zašto se želio pozabaviti pitanjem europskih granica. Motivi za povlačenje granica oduvijek su bili vrlo različiti zbog političkih prosudbi koje su temelj takvih odluka, napominje Kocka: «Granice europe su oduvijek varirale, one su zapravo konstrukt koji je uvijek bio povezan s političkim ciljevima koje su različiti autori pritom slijedili.»

Kroz povijest je okušano niz kriterija za povlačenje europskih granica. Njih se pokušalo odrediti pojmom europskih vrijednosti, zapisanih i u prijedlogu još uvijek neprihvaćenog Ustava Europske unije. To su, među ostalim, dostojanstvo čovjeka, sloboda, jednakost, pravna država i poštivanje ljudskih prava. No, to su, kaže Kocka, univerzalne vrijednosti koje vrijede i u drugim dijelovima svijeta, pa zato razgraničenje ne može biti temeljeno na tom načelu. «Naime, ne uvažava povezanost između povlačenja granica i identiteta (tko želi identitet, mora imati i granice) i ne postavlja se pitanje unutarnjih snaga i zajedništva koje mora postojati kako bi zajednice mogle postojati i širiti se, pa makar bila tako labave građe kao što je EU.»

Najvažnija sposobnost demokratskog djelovanja

Slično je i s načelom europske kulture koje je, smatra Kocka, prekratkoga dosega, jer Europa je oduvijek bila otvorena stranim utjecajima, koje je prihvaćala i usvajala u svoju kulturu. Stoga Kocka predlaže novi skup kriterija koji naziva «sposobnošću demokratskog djelovanja». Uz svu svoju unutarnju raznolikost, Europa mora ostati sposobna održavati platformu zajedničkog djelovanja, jer rješenja ekonomskih, vojno-političkih i sigurnosnih pitanja ne vide sve članice jednako. Ubrzano širenje iscrpilo je Uniju, kojoj je sada potrebno razdoblje konsolidacije i unutarnjih reformi i zato, ističe Kocka, treba ozbiljno razmotriti mehanizme pridruženog članstva kakvi se već razvijaju sa zemljama Magreba ili istočne Europe.

Takvim sustavom oštre europske granice mogle bi prerasti u nijansirane granične prostore koji bi omogućili različite stupnjeve saveza određenih skupina stalnih i pridruženih članica. Ulazak u Uniju zemalja poput Turske, Maroka, Izraela ili, pak, Gruzije i Ukrajine, tvrdi Kocka, bio bi prevelik zalogaj, no zemljopisna i povijesna međusobna usmjerenost tih zemalja i članica Unije traži uspostavljanje bliskih odnosa koji bi trebali biti riješeni statusom djelomičnog članstva.

«Hrvatska bez sumnje pripada Europi»

Govoreći o zemljama zapadnog Balkana, Kocka situaciju opisuje drugačije. Hrvatska, primjerice, bez sumnje pripada Europi: Hrvatsko je gospodarstvo blisko standardima Unije. Provedu li se nužne reforme, njezino je pristupanje osigurano, a – uostalom – ulazak Hrvatske se uklapa i u neke od ključnih komponenata povijesne misije EU-a, a to su ostvarenje mira, sigurnosti i stabilnosti na području cijelog kontinenta.

Nadalje, Kocka ističe da pristupanje novih članica ne mijenja samo zemlje koje se pridružuju, nego mijenja i cijelu Uniju: «Pristupi su zadnjih godina EU učinili istočnijom, uključili su se drugi jezici, druga psima, druge vjere i druge političke kulture.» Bez obzira na postojanje egoizma nacionalnih država, nastavlja Kocka, ipak se upravo načelom većinskog odlučivanja mora moći donositi odluke i to sa i bez zajedničkog ustava.

Dok se kreće, neće se srušiti

Na kraju predavanja Kocka je postavio i pitanje otvorenosti budućnosti: Hoće li za 100 godina postojati čvrsto integrirana Unija ili će Europa opet potonuti i raspasti se na svoje nacionalne ili regionalne dijelove? «To baš ne možemo predvidjeti, no ipak, neki od najvažnijih povijesnih izvora energije iz kojih se i crpi energija za integraciju Europe su se razrijedili.» Među tim izvorima Kocka ističe sjećanje na katastrofe Drugoga svjetskog rata i Hladnog rata koja su također potaknula proces europskog ujedinjenja.

No, s druge strane tu je i čimbenik ekonomske integracije koja je, kako kažu neki analitičari, održiva po principu bicikla: Dok se kreće, neće se srušiti. Dr. Jürgen Kocka na kraju svojega zagrebačkog nastupa, pak, zaključuje da su funkcije koje trebaju oblik Unije i dalje na dnevnom redu, a nacionalne države samostalno ih sasvim sigurno ne mogu riješiti. Zbog obavljanja tih zadataka Europska unija mora stalno raditi na svojoj djelotvornosti.