Od Dana rada do Dana odmora

"Učinimo da kapitalizam postane povijest", piše na ovom plakatu prvomajskih prosvjeda u Hamburgu prije tri godine. Praznik rada se slavi sada već 127 godina i nije kapitalizam, nego su "radnički rajevi" socijalizma bili stvarani - i postali povijest. Ima li Međunarodni praznik rada danas još uopće smisla?

Sve je počelo kao podsjećanje na krvave radničke prosvjede u Chicagu 1886. Četiri godine kasnije je odlučeno da će na taj dan, 1.5., radnici redovito prosvjedovati i iskazivati solidarnost. Jer nema smisla šutjeti dok vašem drugu daju otkaz - sutra ga možete dobiti i vi i čitav vaš pogon. Bratstvo i solidarnost je jedino rješenje.

Prvomajski mimohodi su ubrzo iz Amerike došli i u Europu. Često u jedinom pristojnom odijelu ('misnom' ili onom za pogreb) radnici su ponosno izlazili na ulicu i iskazivali solidarnost. Sasvim polako su uvjeti rada doista postajali bolji: djeca više nisu morala raditi i po 12 sati na dan, plaće su nešto narasle, sindikati su se osnivali po mnogim pogonima.

1917. je u Rusiji doista došlo do revolucije. Komunistička partija je preuzela vlast obećavajući dvije osnovne stvari: mir i kruh. Mira zapravo nije bilo još dugo, a niti kruha... No plamen revolucije se nakon pokolja u Prvom svjetskom ratu ubrzo doista zapalio u mnogim državama Europe.

Prvi svibanj je nakon Oktobarske revolucije tako u mnogim zemljama postao dan kada se odmjeravaju snage: "jadni i pošteni" proleteri protiv "pretilih i obijesnih" kapitalista - u pravilu sa polucilindrima. Lenjin i još gore, Staljin su već davno više računali na svoju tajnu policiju nego na radničku solidarnost, ali nada u pravedniji svijet - umire posljednja...

Prvo što su nacisti učinili kad su došli na vlast je bila zabrana komunista - i pljačka čitavog imutka sindikata, novca solidarnosti kada se štrajkalo. Zapravo se nisu usudili toliko provocirati da zabrane proslavu Praznika rada. A ako ih ne možeš pobijediti, pridruži ih nacizmu: zato je 1.5. ostao praznik, ali "njemačkih" radnika.

Nacizam je na sreću uništen, a socijalizam se proširio preko pola Europe i u čitavom nizu zemalja svijeta. Doduše, tu je manje bila zaslužna radnička solidarnost, koliko sovjetski tenkovi. Prvi svibanj je postao folklor kada je trebalo mahati zastavama i klicati velikanima revolucije. A onda je došlo najvažnije - u našim krajevima je to obično bio odlazak na janjetinu.

Makar je i većina europskih socijaldemokrata shvatila da SSSR nipošto nije nekakav radnički raj, sindikati i socijaldemokrati su i na zapadu Europe ipak uspjeli izvojevati "kapitalizam sa ljudskim licem" i "blagostanje je tu za sve", kako glasi plakat Willyja Brandta 1961. Prvi maj je bio Praznik rada, a i konzervativci su radije šutjeli. Na koncu, sovjetski tenkovi nisu bili daleko.

Mnogo je slika koje bi dobro prikazale slom tih "radničkih rajeva" na istoku: pobuna u Berlinu i Berlinski zid, Mađarska, Čehoslovačka, sindikat Solidarnost... Ali možda je vrhunac farse bila katastrofa u Černobilu, samo nekoliko dana prije 1. svibnja 1986. Proleteri istoka su i taj dan proveli na otvorenom. Ponegdje je padala i kišica, ali komunisti im nisu rekli da je ona - radioaktivna.

Socijalizam je gotovo svugdje nestao, ali ne izgleda baš da su nestali i svi problemi. I ovaj naš današnji kapitalizam je postao nepregledan konglomerat investicija, fondova i slijepe želje za profitom onih koji već imaju i previše. Svaka pobuna se čini nevještom i bez učinka - pogotovo ako se pobuna vodi samo na socijalnim mrežama.

I dok i dalje ima prosvjeda i izraza radničke i svake solidarnosti, mnogi radnici se danas nalaze u nekom drugom političkom spektru od onog lijevog. Uplašeni od globalizacije i zatvaranja njihovih pogona upravo su oni danas postali biračka osnova kandidata poput Trumpa, Le Pen ili su glasovali za Brexit, mišljenje je mnogih sociologa i demografa.

Sa jedne strane populisti sa obećanjima da će svatko imati vilu, Mercedes i ljubavnicu - samo da se dočepaju vlasti. Sa druge nostalgičari koji teško mogu prihvatiti činjenicu da su socijalizam i slogan "svakome prema potrebama" ostali - utopija. Da li je danas dobro onima koji žive od svog rada? Trebaju li solidarnost?

Problemi socijalne (ne)pravde su zapravo postali još kompliciraniji, pa će zato mnogi ovaj Međunarodni praznik rada provesti tako što uopće neće razmišljati o njima. A ako je lijepo vrijeme, to je svakako prilika i da se "nabaci" roštilj. Tako će mnogi i u Njemačkoj provesti ovaj Praznik rada.

Ako ne iz radničke solidarnosti, a ono barem iz pristojnosti se treba sjetiti i onih koji i među nama jedva imaju i vremena i novca za odmor i koji vjerojatno i danas moraju raditi. Da li je njima mnogo bolje nego radnicima u Chicagu u 19. stoljeću? Barem njima i mi želimo sretan Praznik rada.