Nogomet - moćniji i od politike?

Nedavno je u Čileu objavljeno treće izdanje knjige jednog od najrenomiranijih čileanskih sportskih novinara Luisa Urrutie O'Nella: "Colo-Colo 1973. - momčad koja je odgodila puč". U njoj novinar postavlja tezu da bi se vojni puč u njegovoj zemlji bio dogodio i prije da narod nije bio oduševljen uspjesima kluba iz glavnoga grada Santiaga. Teško je dokazati da je ta teza doista točna, ali povijesne činjenice joj govore u prilog. Colo-Colo je, naime, prije puča te 1973. godine slavio povijesne uspjehe: rekordni čileanski prvak je ušao u finale Cope Libertadoresa (najvažnijeg južnoameričkoga klupskog natjecanja, pandana europskoj Ligi prvaka) ostvarivši pritom pobjedu u Brazilu, što do tada niti jednom čileanskom predstavniku nije uspjelo. Nacionalni stadion u Santiagu je bio poprište nezaboravnih pobjeda domaćina: 4:0 protiv Cluba Cerro Porteño (Paragvaj) 5:0 protiv Unión Españole (gradskog rivala), 5:1 protiv Sport Emeleca (Ekvador). I trenutaka koji su se urezali u kolektivno pamćenje Čileanaca, poput gola Carlosa Caszelysa koji je zabio Emelecu. On je prešao polovicu ekvadorske momčadi, a gledatelji u stadionu su se digli na noge i vikali "Se pasó! Se pasó!", "Prošao je" - ta rečenica je do danas poznata u Čileu.

Podijeljena zemlja

Pritom je klub iz glavnoga grada bio karika koja je povezivala inače žestoko zavađene i podijeljene tabore ljevice i desnice u zemlji. Čile nikada nije bio jače podijeljen nego u to vrijeme. I pristaše lijevo orijentiranog predsjednika Salvadora Allendea kojega su zvali "Chicho" su govorili: "Dokle god Colo-Colo pobjeđuje, 'Chicho' je siguran."

I Colo-Colo je pobjeđivao sve do treće, odlučujuće utakmice finala Cope Libertadores koja se igrala 6. lipnja 1973. godine u Montevideu između čileanskog predstavnika i argentinskog CA Independientea. Ona se igrala na neutralnom terenu, u Urugvaju, jer su prve dvije utakmice - u Avellanedi i Santiagu završile neriješeno. I treća utakmica je odlučena tek u produžecima: CA Independiente je na kraju slavio pobjedu od 2:1. Dva mjeseca nakon toga u Čileu se dogodio vojni puč.

Zatvori na otvorenom

Kada danas nekadašnja zvijezda Colo-Coloa, 63-godišnji Carlos Caszely, posjećuje stadion u kojemu su ga nekada slavile mase, u sjećanju mu se miješaju slike iz vremena prije puča i nakon njega. Lijepih i strašnih vremena. Jer na ovom stadionu, u zatvorima na otvorenom, vojska je držala zatočenima, mučila i ubijala političke zatvorenike. Među tim zatvorenicima su bila i dva nekadašnja igrača čileanske reprezentacije: Hugo Lebe i Mario Moreno.

Caszelny je bio pristaša Salvadora Allendea i na jednom prijemu se odbio rukovati s diktatorom Augustom Pinochetom. I on je za svoja politička uvjerenja morao platiti: Pinochetovi jataci su zatvorili njegovu majku i mučili je.

To je ono što će ostati jače u sjećanju nego uspjesi Colo-Coloa 1973. godine. "Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. godine je ostalo u sjećanju kao SP diktature. I u Čileu 'nogomet' i '1973' ljudi uvijek prije povezuju sa stadionom ispunjenim političkim zatvorenicima", potvrđuje i argentinski autor Gustavo Veiga.

Moć nogometa

Priča o Colo-Colou 1973. godine je i priča o moći nogometa koja u određenim trenucima može biti i jača od moći politike. A često su sportski događaji bili i okidači povijesnih. Tako je jedna utakmica između Salvadora i Hondurasa na kojoj su izbili neredi s ljudskim žrtvama bila povod rata između ove dvije zemlje. Uzrok je bio spor oko ekonomskih izbjeglica.

Brazilskom FC Santosu se pak može zahvaliti za privremeno primirje u građanskim ratovima u Nigeriji i Kongu: ljudi su tamo prestali ratovati da bi vidjeli Pelea kako igra i da bi brazilska super-zvijezda mogla nesmetano putovati.

Primjera ima i u najnovijoj prošlosti: navijači Al-Ahlyja, nogometnog kluba iz Kaira, odigrali su važnu ulogu u svrgavanju egipatskog predsjednika Mubaraka.