Njemačkoj je potrebna hrabrost!

Njemačka je u okviru europske obitelji oduvijek imala poseban značaj, ne samo gospodarski, već i povijesni. Međutim u vremenu Donalda Trumpa, Recepa Tayyipa Erdogana, Vladimira Putina, ali i „brexita", ta europska težina postaje još veća.

Bez obzira na to tko će u kancelarskom uredu sjediti poslije 24. rujna, za njega će na europskoj razini biti puno posla. U „super izbornoj godini 2017." u Bruxellesu se mnogo toga odlagalo – iz straha da zalaganje za Europu potiče populizam i nacionalizam. Ali upravo je to pogrešno.

„Inzistiranje na nacionalnim državama nije rješenje"

Nacionalisti i populisti su možda dobri u tome da tijekom predizborne kampanje šire raspoloženje protiv Europske unije i da političke programe grade na njenim problemima. Ali zahtijevati više nacionalne države nije rješenje. Oni upiru prstom u Bruxelles i kažu: tamo su korijeni sveg zla, odande nam se diktira svaki birokratski detalj, a ne rješavaju veliki problemi – gospodarska i izbjeglička kriza, terorizam. Ako se tako gleda i ja sam euroskeptik. Zadnji sam koji će reći da je EU savršen. Ali također ću biti i zadnji koji će reći: „Odustanimo".

Sigurno je da se puno toga mora učiniti. Europska unija, a naročito Europska komisija, je predugo bila kreator masivne birokracije, koja se previše brine o nepopularnim detaljima, umjesto da se oni prepuste zemljama članicama, a da se EU posveti zaista važnim pitanjima. Ali to možemo promijeniti tako što ćemo ju „stesati" – da ima manje povjerenika koji bi se usredotočili na manji broj važnijih stvari. Zaista važna pitanja su što ćemo s migracijom, kako se boriti protiv terorizma, kako izaći na kraj s Erdoganom i Putinom, kako se gospodarski pozicionirati.

Nužan je europski FBI

Ali za rješenje svih tih važnih pitanja potrebna nam je snažna Europa i potrebni su nam europski odgovori. Treba nam jedinstvena vanjska politika i prava europska obrambena zajednica, dakle jedan stup unutar NATO-a. Zatim, potreban nam je jedan europski FBI, umjesto da stalno tražimo bolju razmjenu podataka poslije svakog novog atentata. Potrebni su nam i europska pravila za migraciju i prava zajednička zaštita granica i obale. Treba nam jako europsko gospodarstvo i euro otporan na krizu. Ne smijemo se bojati globalizacije, nego moramo aktivno raditi na njoj zalažući se za slobodnu trgovinu.

Kada ljudi vide da u tome napredujemo, počet će se vraćati povjerenje u EU. Upravo tu leže moje nade za vrijeme nakon 24. rujna. Nadam se da će Njemačka zajedno s francuskim predsjednikom Macronom preuzeti vodeću ulogu i to s dovoljno strasti – ne da bi se provele sitne reforme, već da bi se obnovio EU. Ali za to je potrebno hrabrosti, za to je potrebna želja. Na tome treba raditi.

„Njemačka se ulijenila nakon pada Berlinskog zida"

Njemačka je već jednom bila u situaciji kada je pokazala tu hrabrost, tu želju i tu spremnost da djeluje. Nakon Drugog svjetskog rata bila je pokretački motor europskog ujedinjenja. Neumorno se borila i investirala kako bi omogućila ponovo ujedinjenje Istoka i Zapada i tako postala simbol ujedinjenja. Ali poslije pada Berlinskog zida Njemačka se ulijenila. Već sedamdeset godina EU je naš jamac mira i blagostanja, ali naivno je vjerovati da se sada možemo opustiti.

„Da, mi to možemo" (Yes, we can), glasio je predizborni slogan Baracka Obame. Godinu dana nakon njegove prve predizborne kampanje i šest godine prije čuvene izjave Angele Merkel „Mi ćemo uspjeti" (Wir schaffen das), Hans-Dietrich Genscher je u svom govoru na Sveučilištu u Leipzigu rekao: „Da, mi to možemo" (Yes, we do, yes, we can). Tu rečenicu Genscher međutim nije stavio u nacionalni, već u europski okvir, govoreći već tada o globalnoj odgovornosti Europe. Jer upravo to imamo – odgovornost da nacionalizmu i protekcionizmu suprotstavimo otvoreno društvo, liberalne vrijednosti i slobodnu trgovinu.

Svi mi u Europi imamo tu odgovornost. Ali Njemačka pritom gospodarski, povijesno i geografski ima strateški veoma važnu ulogu. Nadam se da će iskoristiti tu šansu i pokazati lidersku snagu i hrabrost, ne samo kako bi sačuvala EU, već kako bi intenzivirala europsku integraciju i tako osigurala budućnost Europske unije.

Guy Verhofstadt (64) je belgijski političar. Od 2009. godine je član Europskog parlamenta i šef Zastupničkog kluba liberala. Od 1999. do 2008. godine bio je premijer Belgije. Od 2016. godine je glavni pregovarač Europskog parlamenta u procesu izlaska Velike Britanije iz Europske unije.