Njemačka gubi bitku za mozgove

Komentar Karla Zawadzkog

Među velikim, industrijski razvijenim narodima odavno se već povela bitka za najbolje mozgove. Poduzeća kao i sveučilišta i znanstveno-istraživačke ustanove zdušno i s golemim elanom tragaju za izrazitim talentima. U tome su druge zemlje daleko uspješnije od Njemačke. London kao vodeće, gotovo nedostižno tržište kapitala u Europi, na primjer, ne bi funkcionirao bez velikog broja visoko obrazovanih doseljenika. U tamošnjim investicijskim bankama, privatnim dioničkim društvima i tvrtkama koje upravljaju imovinom nacionalna pripadnost igra tek podređenu ulogu. U prvome redu se gleda na stručnu spremu. Golemi uspjeh informatičkih poduzeća u kalifornijskoj «Silikonskoj dolini» ne bi bio moguć bez mnogobrojnih doseljenika iz Azije, ali i Europe. I na Wall Streetu u New Yorku ili u bankovnim četvrtima Züricha zaposleno je nadprosječno mnogo stranaca. Brojni njemački liječnici rade u Norveškoj ili Engleskoj. Tržište rada za visoko kvalificirane stručnjake poprima međunarodne razmjere.

Nema razloga za žaljenje

Za Njemačku je to još uvijek težak problem. Zemlju sve više tišti odlazak mladih, visoko obrazovanih ljudi. Samo je lani zemlju napustilo 145 000 sveučilišnih apsolvenata i zaposlenih – većina njih s visokom stručnom spremom. No, zbog čega žaliti? Dobro je da sve više mladih Nijemaca radi u inozemstvu. Tamo mogu steći važno iskustvo koje će njima osobno, baš kao i gospodarstvu kod kuće odnosno domaćem društvu u cjelini, biti od koristi, kada se nakon nekoliko godina budu vratili. Jer, nigdje ne stoji da rad u inozemstvu znači i konačno odvraćanje od domovine. Mnogi se vrate kući, mnogi tek vani nauče cijeniti dobre strane zemlje iz koje su potekli.

Stvarni je problem, međutim, što nasuprot odlasku visoko kvalificiranih radnika stoji zanemarivo mali broj došljaka. Lani se u Njemačkoj zaposlilo samo 900 vrhunskih stranih stručnjaka. Dok su se dijelile takozvane «zelene karte», dakle tijekom ciljanog vrbovanja stranaca, bilo ih je godišnje 2 300 – dakle neznatno više. Pa ipak, predsjedniku Kongresa industrijskih i trgovačkih komorâ Braunu ne bi trebalo biti žao što sve više mladih Nijemaca svoju profesionalnu sreću nekoliko godina ili trajno okušava u inozemstvu. Naprotiv, još bi više mladih Nijemaca – učenika, studenata i zaposlenih – iskustvo trebalo stjecati u inozemstvu. Nikome to ne bi škodilo. Brojni su Nijemci u inozemstvu izvanredni veleposlanici svoje zemlje – i njezinog gospodarstva.

Zadrta bojazan od konkurencije

No, ti ljudi, nažalost, često ostaju nenagrađeni. Mnogi se po povratku u zemlju nakon nekoliko godina moraju odnazad svrstati u red – bilo u poduzećima ili na sveučilištima. Ali ima i sve više tvrtki za koje je rad u inozemstvu neizostavan za daljnju karijeru, što je dobro. Predsjednik krovne udruge gospodarstvenika bi se trebao brinuti da rad u inozemstvu bude jednako poticajan kao i povratak, da se povratnicima pruže radna mjesta i poslovni izgledi te da se konačno stane na kraj višegodišnjem izrabljivanju sveučilišnih apsolvenata kao jeftinih praktikanata ili pripravnika. Frustriranost je, naime, ono što, na primjer, mnoge liječnike tjera u inozemstvo.

Dobitak bi bio i kada bi se njemačko tržište rada dodatno otvorilo za visoko kvalificirane strance, što u početku i jest bila namjera savezne Vlade. No, Ministarstvo rada te planove smatra neizvedivima zbog velikog broja nezaposlenih u zemlji. Nezaposlenošću su, međutim, pogođeni uglavnom nisko kvalificirani ili ljudi bez ikakve stručne spreme, dok je dobro obučena radna snaga itekako tražena. Ukratko: Mnogo bi više Nijemaca trebalo stjecati iskustvo u inozemstvu. A strah od konkurencije stranih visoko kvalificiranih stručnjaka i menadžera je izraz uskogrudnosti i zadrtosti.