Njemačko-izraelski odnosi na dugom putu do normalizacije

Ne, smatra Moshe Zimmermann, povjesničar na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. On vjeruje da su oni na obje strane šizofreni:

”S jedne strane čovjek ima uvijek u glavi ono što se dogodilo u prošlosti, što, naravno, rezultira negativnim stavom, ali s druge strane je tu i sadašnjost, a tu su pak mišljenja prije neutralna, čak pozitivna. Što se pak Njemačke tiče, odnos je šizofren na drugi način. Život se normalizirao, pa tako i odnosi s Izraelom ali ipak se mora stalno naglašavati i ponavljati da su oni posebni”, kaže Zimmermann.

Predsjednik Njemačko-izraelskog društva, Manfred Lahnstein, daje nešto pozitivniju ocjenu, iako i on naglašava da potpuna normalizacija odnosa još nije postignuta:

”Bilanca je definitivno pozitivna. A to nije uvijek bilo lako...Danas je Njemačka, zajedno sa Sjedinjenim Državama, jedan od najvažnijih izraelskih partnera. To posebno važi na gospodarskom, znanstvenom i kulturnom planu. Izvan okvira službene politike razvilo se more kontakata na svim razinama, na području koje se popularno naziva ‘civilno društvo’, i između poduzeća, znanstvenih ustanova i sveučilišta. Ti odnosi su danas odlični. No, ipak, sveukupno gledano, potpuno normalni oni nisu, a s obzirom na prošlost neće nikada ni biti,” smatra on.

Začudo, međutim, antisemitski izgredi u Njemačkoj u samom Izraelu nailaze na mali interes. Nedavni incident u saskom parlamentu, na primjer - kada su zastupnici desničarskog NPD-a na komemorativnoj sjednici u spomen žrtvama nacističkog režima i rata odbili sudjelovati u minuti šutnje te strpali u isti koš holokaust i bombardiranje Dresdena - u Izraelu nije popraćen s nekim zanimanjem.

U Njemačkoj je pak obrnuto: nakon svakog antisemitskog izgreda ili incidenta motiviranog neprijateljstvom prema strancima zabrinuto se iščekuju izraelske reakcije. Na izraelsku državu gleda se kao na moralnu instancu. Izraelski povjesničar Moshe Zimmermann za to pokazuje malo razumjevanja:

”Po mom mišljenju takva se reakcija može ocijeniti pomalo infantilnom. Treba, dakle, imati neku tetu kao u vrtiću koja će reći što je dobro, a što loše. Ili suca. A on je u ovom slučaju Izrael. To je i veliki uspjeh izraelske politike. Izrael se ne izdaje samo kao nasljednik židovstva nego i kao njegov jedini predstavnik, i to je bez pogovora prihvaćeno. Židovi su Izrael, holokaust je Izrael.”

I izraelski novinar Gideon Levy dijeli ovo mišljenje, te ide još dalje. Šteta je, kaže on, da je Njemačka tako suzdržana u kritici izraelske politike. Upravo posebna njemačka odgovornost za Izrael otvara prostor za konstruktivnu kritiku, smatra on:

”Mislim da smo dovoljno zreli da možemo odvajati strahote koje su nekada počinjene od legitimne kritike danas. Mogu razumjeti da Nijemci iz emocinalnih razloga ostaju korak iza drugih. Ali to ne znači da Nijemci ne smiju kritizirati Izrael. Zašto ne? Ako Izrael čini zlodjela? Možda upravo Nijemci imaju svoje vlastito iskustvo sa sličnim situacijama i režimima. Možda upravo oni mogu upozoriti Izrael, možda oni mogu reći: pazite, nama je to poznato, mi smo to proživjeli tridesetih godina prošlog stoljeća, tako je kod nas izgledalo 1933. Možda takav savjet može biti vrlo konstruktivan”, zaključuje Levy.