“Nitko se više ne želi vratiti” | Politika | DW | 10.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

“Nitko se više ne želi vratiti”

Dejtonski mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu ima i važan Aneks koji jamči povratak i integraciju izbjeglih. Tek tada bi se smatralo da je nastupio mir – ali kad bi to točno trebalo biti ispunjeno?

Većina političkih dogovora u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadesetak godina imali su u sebi neki oblik odrednice važenja "do implementacije Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Od Prudskog sporazuma pa do svih odluka koje se odnose na izborni proces, jer je pitanje treba li kao mjerilo uzeti popis stanovništva iz 1991. ili 2013. godine? To je rezultiralo nakaradnim izbornim procesom u kojem kandidati mogu mijenjati nacionalnost nakon svakog izbornog ciklusa.

Ali tko je taj koji će reći kada je implementiran Aneks 7? Tko može reći kako je proces povratka završen kad se u samom dokumentu to ne određuje. Govoriti o izbjeglicama i povratku nakon toliko godina je postala gotovo neukusna tema često daleko od stvarnosti. Nameće se zaključak kako su ljudi koji su otišli prije više od dva desetljeća i koji se još nisu vratili onda se niti ne žele vratiti jer su sa obiteljima počeli nove živote. Obnovljene kuće zjape prazne, a njihovi vlasnici su tu u prosjeku dva puta godišnje.

Prihvatiti „status quo"?

"Ovdje se naveliko govori o ljudima koji su izbjegli u neke od zemalja bivše Jugoslavije, ali i u europske zemlje. Niti jedni, niti drugi se ne žele vratiti. I jedni i drugi su svoju imovinu vratili kada je to bilo moguće, vlasnici su zemljišta, objekata koji su zaključani. Potrošen je ogroman novac da se ove kuće obnove. Negdje smo zatajili s tom našom iskrenošću koliko zaista ljudi živi na određenom području” kaže Murisa Marić iz Udruženja građana “Don” iz Prijedora. Ono godinama i promatra što se događa na terenu i pomaže ugroženim obiteljima, kao što i sudjeluje u međunarodnim projektima u tom cilju.

Bosnien Herzegowina Rückkehr nach Nevesinje (DW/V. Soldo)

Obnoviti kuće, makar je i to progutalo ogromna sredstva, je zapravo bio najmanji problem. Mnogo veći je naći i životni i gospodarski prostor kako bi se ljudi doista i vratili.

Začarani krug zvan "Aneks 7” izgleda da će biti i dalje tek instrument za ostvarivanje političkih interesa koji će se koristiti samo kad je to nekom potrebno za vlastite ciljeve. Mnogo je kuća koje su obnovljene i zatvorene, a humanitarne udruge tvrde kako veliki broj stanovništva živi na rubu egzistencije. Treba li u tom slučaju i dalje prioritet davati povratu izbjeglica i dati sva prava ljudima koji praktično nisu tu? Dok istovremeno nema sredstava za integraciju onih koji tamo i žive na rubu egzistencije.

Još tisuće zahtjeva

Toliko godina nakon potpisa je provedba Aneksa 7 odavno trebala biti završena, ali realnost izgleda drugačije. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, gotovo 100 tisuća osoba još uvijek čeka na ostvarivanje prava na povratak, dok je oko 40 tisuća obitelji koje su postavile zahtjev za potporu i koje su zadovoljile kriterije.

"Postavlja se pitanje tko je taj koji će reći kako je ova priča je završena ili u njoj treba još nešto završiti. To je problem. Ta priča se koristi u političke svrhe, prilikom formiranja vlade i nerijetko se koristi i kao prijetnja i sredstvo za ostvarivanje cilja. Ne postoji bilo koji način da se kaže 'to je ta ustanova, ta institucija ili međunarodna organizacija' i koja će reći da je taj proces završen”, smatra Borislav Bojić, predsjednik Komisije za ljudska prava pri Parlamentu BiH. On vjeruje kako je jedino rješenje da politički čimbenici u BiH postignu dogovor oko toga. Ali, to je malo vjerojatno.

Donatorska konferencija održana u Sarajevu prije nekoliko godina je otvorila put za potporu u iznosu od gotovo 600 milijuna eura. Želja je bila zbrinjavanje i smještaj najugroženijih iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, njih oko 80 tisuća. Cilj je bio sve to završiti za pet godina.

Internationale Geberkonferenz für die Vertriebenen im Westbalkan 2012 (Samir Huseinovic)

Još prije šest godina je održana donatorska konferencija u Sarajevu. Ali pitanje je, da li se taj novac i koristi na pravi način.

Umjesto da se vraćaju, sad ljudi odlaze"

Kada je riječ o BiH, tim dodatkom mirovnog sporazuma je odredio „dostojanstven i siguran povratak" svim protjeranim osobama, podsjeća Mirhunisa Zukić iz Unije za održivi povratak. On sadrži i odredbu o naknadi počinjene štete, što nikad nije realizirano. U ovom trenutku, kaže Zukić,  BiH implementira projekte vrijedne oko 70 milijuna eura koliko je od donatorske konferencije dospjelo Bosni i Hercegovini, ali se na razini entiteta i države Bosne i Hercegovine iznos pomoći smanjuje.

"Mi znamo da veliki broj ljudi koji se vratio, nije mogao ostvariti svoja prava koja su mu zajamčena. A sad, umjesto da imamo masovniji povratak, da se to sve završi, imamo i odlazak ljudi. Ali imamo i drugu grupu ljudi, poput nekih obitelji u Mostaru koje čekaju da im se obnove objekti, a žive kao podstanari”, kaže Zukić. Njegovo je mišljenje kako su bosanskohercegovačke institucije „odavno digle ruke od implementacije Aneksa 7", jer se on i koristi samo deklarativno.

Jest završen – ali nije

Odgovor na pitanje tko bi to mogao proglasiti završetak provedbe Aneksa 7 treba tražiti od Vijeća za implementaciju mira, ali i bosanskohercegovačkih institucija zasnovanih na Ustavu, smatra profesor Ustavnog prava Mile Dmičić: „Može se očekivati da bi to prvo trebalo konstatirati Vijeće za implementaciju mira a kasnije i ovdašnje institucije. Tu se treba riješiti nedoumica hoće li taj proces teći u nedogled ili će nakon popisa iz 2013. godine postojati osnova konstatirati kako su svi aneksi Dejtonskog sporazuma provedeni. Moj stav je da je Aneks 7 proveden i da međunarodna zajednica može konačno formirati institucije na osnovi popisa iz 2013. godine”, smatra Dmičić.

No ne može se reći da je povratak završen obzirom na veliki broj obitelji koje su u procesu povratka i koje su postavile zahtjev kod domaćih ili međunarodnih institucija. Njegova implementacija ne znači samo osigurati krov nad glavom, nego i zapošljavanje, odnosno stvaranje uvjeta za život. U stanju u kakvom je Bosna i Hercegovina i njeni građani, teško je očekivati neki značajan napredak koji bi nedvosmisleno značio ispunjavanje odredbe o povratku.

Zato je Murisa Marić iz Udruge građana “Don” iz Prijedora pesimistična: "Ovakva implementacija može trajati beskonačno. U ovakvoj zemlji, u ovako neuređenom sistemu, zbog čega smo, prema svim parametrima daleko od zemalja koje imaju slične probleme.”

 

 

Izvadak iz Aneksa 7, Dejtonski mirovni sporazum:

"Sve izbjeglice i imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Strane će osigurati da se izbjeglicama i prognanima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkoga porijekla ili političkoga uvjerenja...”

 

Preporuka uredništva