“Nismo mi kauboji, pa da samo ujašemo"

Postoje različiti opisi biološki relevantnih regija na Zemlji za koje razne organizacije za zaštitu prirode smatraju da ih je izuzetno važno zaštiti. Svima je zajedničko da prate žarišne točke raznolikosti vrsta. Projektom WWF-a i njegovim izrazom "Globalnih 200" obuhvaćeni su čitavi krajolici.

DW: Gospodine Mitlacher, što za Svjetski fond za prirodu WWF znači pojam "Globalnih 200"?

Günter Mitlacher: WWF-ov izraz "Globalnih 200"obuhvaća čitave ekološke sustave. Radi se o prirodnim šumskim površinama, na primjer Amazoni ili Borneu, radi se o koraljnim grebenima u Tihom oceanu ili već negdje drugdje ili o cjelokupnom području Madagaskara. Mi istražujemo pridonose li krajolici tomu da se biološka raznolikost globalno održava. To naravno zanči da ima i područja koja ne potpadaju u tih 200. To opet naravno ne znači da se tamo ne bi trebala provoditi zaštita prirode. Uzmimo primjer tropskih prašuma. Tu živi 50 posto svjetskih vrsta. Samo zbog toga su već jako važne. S druge strane, u Njemačkoj imate na primjer endemske vrste, dakle vrste kojih ima samo tamo. Njih zaštititi je isto važno, ali one nemaju globalni prioritet.

Kako će se štiti "Globalnih 200"?

Akcije su u svim područjima slične. Radi se o tomu da se stvore velika zaštitna područja, nacionalni parkovi. U to se ubraja i suradnja s lokalnim stanovništvom. Jedan primjer su Pigmejci u Kongu koji žive u šumi koju treba zaštiti i čiji okoliš treba očuvati. Branit ćemo se od toga kad se bude htjelo sjeći šume, graditi rudnike ili se budu planirale naftne bušotine. Za šume koje se mogu intenzivnije koristiti, jer nisu akutno ugrožena područja, pokušavamo uvesti održivo šumarstvo.

Kako uspijevate pridobiti vlade na suradnju?

Naravno da bez vlada ne ide ništa. Nismo mi kauboji pa da samo ujašemo negdje i nešto napravimo. Uvijek su tu dogovori. Koliko to dugo traje, dok stvarno ne postanete aktivni, uvijek je drugačije. Kod nekih vlada, kao primjerice u Brazilu, češće ćete naići na razumijevanje jer i sama zemlja želi zadržati svoje šume. U Africi s druge strane, s često nestabilnim vladama, nikad ne znate točno koliko će dugo ta vlada uopće ostati na vlasti. Kod nas je ovdje uvijek važno njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, koje može procijeniti ima li njemački angažman u pojedinom slučaju uopće smisla.

Kako možete nadzirati razvija li se i kako tih 200 regija?

Da bismo vidjeli hoćemo li postići naš cilj morat ćemo pričekati deset godina. Problem je da se uvijek razmišlja kratkoročno. Kad gledam na stanovništvo, onda su kroz mjere održavanja mogući i kratkoročni uspjesi. Jedan primjer je zaštita slonova u Africi. Tu smo vrlo intenzivno radili, zabranjena je trgovina slonovima, uveden je lovostaj, a populacija slonova je ponovno narasla. Ali trenutačno postoji veliki problem pljačkaških pobunjeničkih skupina, koje ubijaju slonove i izvoze bjelokost u Kinu.

U kojem području svijeta su ljudi najozbiljnije svjesni svoje odgovornosti?

Europske zemlje su u međuvremenu vrlo osviještene, Brazil i Indija također. Ove zemlje primjećuju da nešto moraju poduzeti, jer osjećaju posljedice. U pravilu se uvijek prvo radi o tomu da gospodarstvu ide bolje, sve ostalo je na početku od sekundarnog značaja. Moramo naučiti sami sebe ograničavati. Trenutačno živimo na račun planeta, trošimo, globalno gledano, jedanput i pol više od onog što nam Zemlja može ponuditi. Kako se to nazvalo u bankovnoj krizi? Sistemski relevantno! Sistemski relevantne banke su se spašavale. Rekao bih da su "Globalnih 200" naše sistemski relevantne regije, koje trebamo da bismo održali život.

Ako gledamo u budućnost, u 2050., gdje stojimo?

2050. godne smo mi u Europi naš globalni ekološki otisak smanjili za 50 posto, ako smo bili dobri, do tada smo sačuvali najvažnije ekološke regije a postoje, kao i do tada, velike regije koje se razvijaju prirodnim putem i u kojima žive i ljudi. Hoćemo li primjerice još imati tigrove, to ne mogu reći. Vrste se i dalje istrebljuju. Loše bi bilo kad bismo nastavili točno ovako kako smo do sada radili.