1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
PolitikaUkrajina

Nikopolj – život pod stalnim granatiranjem

Hanna Sokolova-Stekh
15. listopada 2024

Nekoć je Nikopolj bio grad na obali Kahovskog akumulacijskog jezera na jugu Ukrajine. Ali brana je uništena, grad je pod stalnom paljbom ruskog topništva. Brojni stanovnici su pobjegli, a tko je ostao mora se snalaziti.

https://p.dw.com/p/4llVG
Trava i nisko raslinje uz rijeku, u daljini se vidi šest nuklearnih reaktora elektrane Zaporižžja
Pogled na područje gdje je nekoć bilo akumulacijsko jezeroFoto: Yevhen Shilko/DW

„Ovdje je bilo akumulacijsko jezero, a tu naša plaža", kaže 30-godišnji Vladislav i kroz prozor svog auta pokazuje na krajolik obrastao travom i mladim drvećem. U daljini se vidi najveća europska atomska elektrana Zaporižžja. Nekoć je Nikopolj bio na obali Kahovskog akumulacijskog jezera, ali od njega nije ostalo puno. Brana i hidroelektrana su eksplozijom uništeni u lipnju 2023. godine. Vodena masa izlila se niz Dnjepar i poplavila brojna mjesta. Jug ukrajinskih regija Herson i Zaporižžja zauzela je ruska vojska u proljeće 2022., ubrzo nakon početka sveobuhvatne ruske agresije na Ukrajinu. Ona nije preuzela samo kontrolu nad hidroelektranom nego i nad tamošnjom nuklearnom elektranom u blizini grada Enerhodara. Od tada je rusko topništvo samo pet kilometara udaljeno od Nikopolja. A u novije vrijeme Rusi napadaju grad i bezposadnim letjelicama.

„Ponovo ljudima dati struju"

Gradonačelnik Oleksandr Sajuk kaže da se broj stanovnika Nikopolja prepolovio, a nekoć ih je bilo 100.000. Vladislav je ostao, bez obzira na stalne ruske napade. On ovdje radi za energetsko poduzeće DTEK. S njim i njegovim kolegama vozimo se u najopasniji dio grada, odmah uz obalu nekadašnjeg akumulacijskog jezera. Ponovo su u ruskom granatiranju oštećeni vodovi električne struje, stanovnici više ulica ostali su bez struje.

Dva električara na dizalici s korpom popravljaju električne vodove
Električari nastoje što prije ljudima opet dovesti strujuFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

Nakon jednog napada često uslijedi drugi, objašnjava Vladislav, zato tehničari ne mogu uvijek odmah popraviti kvar. „Već smo više puta morali bježati od dronova", kažu ovi ljudi. Odjednom se ponovo oglasi zračna opasnost, a zaštitu ovdje mogu pružiti samo podrumi stambenih zgrada. „Mi smo ovdje kao na pladnju", kaže 27-godišnji Maksim.

Do prestanka zračne opasnosti ovi muškarci čekaju iza jedne ograde isprobijane gelerima, a onda obavljaju svoj posao. „Lijepo je ljudima ponovo omogućiti opskrbu strujom", kaže Maksim. „Tako dugo dok ovi ljudi ovdje i dalje žive i ja ću dolaziti ovamo."

Četvorica muškaraca s dizalicom za popravljanje električnih vodova
Vladislav i njegova ekipa električaraFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

„Ovo je moje zemljište"

U jednoj napuštenoj ulici najednom se pojavljuje jedna starija žena, kaže da se zove Elena. Odlazi u dvorište iza svoje izgorjele kuće kako bi nahranila svoje pse. Njezina kuća je uništena dok je ona bila na poslu u tvornici. I ona priča da je u više navrata morala tražiti zaštitu od dronova. S obzirom na to da sve to nije više mogla izdržati preselila je sestri koja stanuje nešto dalje od obale Dnjepra. „Morate brzo nahraniti pse i odmah se vratiti", kaže Vladislav ženi. „Znam", odgovara ona mirno.

Dok električari popravljaju vodove iz svojih kuća izlaze dvije umirovljenice. Faina i Ljudmila su možda posljednje stanovnice ove ulice. „Kako vidite još smo žive", odgovara Ljudmila na pitanje DW-ove reporterke o posljedicama granatiranja. „Ali, jedna mačka je ubijena." Obje žene u rukama drže po svežanj ključeva – od kuća svojih susjeda koji su odselili. One hrane ostavljene domaće životinje.

Žena srednjih godina ispred djelomice oštećene kuće
Ljudmila pred svojom kućomFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

I Ljudmilina kuća je u napadu oštećena. Ali ona ne pomišlja na odlazak. Ispred svoje kuće je posadila cvijeće. „Zašto ne? To je moje zemljište", kaže Ljudmila i dodaje da se ona uvijek za sve brinula i ranije ovdje lijepo živjela.

„Neću se pokoriti Rusima"

I u središtu Nikopolja vide se samo malobrojni ljudi. Praznim ulicama voze autobusi, ispred gradske vijećnice radi vodoskok jedne fontane. „Život je težak, ali za ljude ovdje stvari ipak nekako idu", kaže gradonačelnik Sajuk. „A rade i poduzeća u gradu, čak i ako nemaju puno posla."

Prije rata je Nikopolj bio jedan od najvažnijih industrijskih gradova u Ukrajini. „Kad čovjek danas ide na posao, ne zna hoće li se vratiti", kaže Sajuk. Od početka rata je u Nikopolju od ruskih granata već poginulo 60 civila, a više od 400 je ranjeno.

Dva čistača ulice s kolicima i metlama, u pozadini se vidi gradski autobus
Sve gradske službe nastoje obavljati svoje posloveFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

U središtu grada susrećemo 36-godišnjeg Mihajla. On se početkom godine iz vojske vratio u svoj rodni grad. „Vidio sam puno razorenih kuća. Groblje je prošireno. Gotovo nitko nije ovdje ostao", kaže on dok sjedi na terasi jednoga kafića. I Mihajlo ponovo radi u tvornici, a kad je počela ruska agresija na Ukrajinu prijavio se dragovoljno u vojsku. „Razmišljao sam o tomu što bi se dogodilo kad bi Rusi zauzeli Ukrajinu. Kako bih ja tada živio? Ne želim se njima pokoriti."

Mihajla je u regrutacijski ured pratio njegov otac. I on je bio odlučio uključiti se u obranu svoje domovine. Obojica su raspoređena u istu pješačku brigadu – Mihajlo je zapovijedao jednom topničkom baterijom, njegov otac je bio vozač. „Bilo je teško gledati kako neprijateljsko topništvo napada postrojbu moga oca. U samo sat vremena popušio sam cijelu kutiju cigareta", prisjeća se Mihajlo. U jednom napadu je krhotina granate ranila njegovog oca u prsa zbog čega je početkom prošle godine otpušteni iz vojske.

Muškarac srednjih godina u središtu grada, u pozadini se vidi gusti dim
Mihajlo je ranjen pa je morao napustiti vojsku i sad radi na svojem ranijem radnom mjestuFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

Godinu dana kasnije i Mihajlo je zbog zdravstvenih problema nakon ranjavanja morao napustiti vojsku. Danas se on brine o svom 57-godišnjem ocu. „Ostaje osjećaj da jednu stvar nisi završio", kaže Mihajlo o svom povratku iz vojske i prilagodbi civilnom životu. Prošao je psihoterapiju i sad ponovo radi na svom bivšem radnom mjestu.

„Rad je za mene spas"

I 49-godišnja Lilia Šemet je ostala u gradu i dalje radi u jednoj tvornici. „Ja živim sama, rad je za mene spas", kaže ova žena. Nakon posla odlazi kući u predgrađu Nikopolja, gdje na nju čekaju njezini psi i mačke.

Žena srednjih godina na dvorištu daje hranu psima
Lilia Šemet hrani svoje pse i mačkeFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

Nekoć je imala obitelj. Ali, njezine starije kćeri su rano pobjegle sa svojom djecom. Onda je njezin poslodavac pomogao da se njezinu mlađu djecu zbrine na sigurno u jednom odmaralištu. Godinu dana kasnije poginuo joj je muž dok je pomagao u popravljanju uništenih kuća. Kasnije je jedna granata pala i u Lilijin vrt pri čemu je jedan njezin pas ubijen i kuća oštećena. „Najprije sam htjela dati otkaz i otići", prisjeća se ova žena. Ali, u svom radu sad pronalazi spas. Naučila je čak voziti kamion. „To pomaže da čovjek manje razmišlja o svojoj situaciji", kaže ona.

Zgrada koju je pogodila granata, rupa u zidu, krhotine, razbijena stakla prozora
Brojne su kuće potpuno uništeneFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

Za vikend Lilia posjećuje svoju djecu u domu, a tijekom tjedna nazove telefonom i pita jesu li napisali domaće zadaće. „Njihovo djetinjstvo nije isto kao prije rata, oni već razmišljaju kao odrasli", kaže Lilia. Djeca su doživjela prvo granatiranje njihovoga mjesta i uvijek pitaju je li opet bilo bombardiranja. „Što da im kažem? Oni sami čitaju vijesti", kaže kroz suze Lilia. Ona spava u dnevnoj sobi svoje kuće gdje je ranije cijela obitelj bila na okupu. Uvijek ostavlja malo otvoren prozor da bolje čuje dronove.

„Lov na spasilačke ekipe"

Ljudi na licu mjesta pričaju da ruska vojska u posljednje vrijeme granatira Nikopolj i njegova predgrađa usred bijela dana. „Više od deset puta na dan", kaže vatrogasac Ihor Tkačuk, dok stoji ispred kuće koja gori. On i njegovi kolege pokušavaju već dva dana ugasiti požar na ovoj kući. Krov kuće je pogođen s dvije granate.

Muškarac srednjih godina na sebi ima pancirni prsluk i kacigu, u ruci drži voki-toki uređaj
I vatrogasac Ihor Tkačuk pruža otpor ruskoj agresiji gaseći požare po graduFoto: Hanna Sokolova-Stekh/DW

Kao električari i vatrogasci su često cilj ruskih napada. Tako je ova vatrogasna ekipa već izgubila jednoga kolegu, još četvorica su ranjena, a uništeno im je devet vatrogasnih vozila. Tkačuk govori da ruska vojska provodi „lov na spasilačke ekipe".

Ukrajina: Lov ruskih dronova na civile

S ruskog adaptirao Markian Ostapčuk.