Nikaragvanski kanal: veće oči od novčanika

Nikaragva, zemlja od koje je samo Haiti siromašniji u čitavoj Južnoj Americi, nikad nije prežalila odluku da se kanal gradi u Panami. Uvijek iznova su se javljale inicijative da onda i Nikaragva sagradi još jedan, svoj kanal, ali to je u pravilu bila tek izlika pojedinoj vladi u Nikaragvi da osvoji naklonost građana zemlje.

Iako nije izvjesno je li to razlog i ovaj put, nikaragvanski predsjednik Daniel Ortega je opet "izvukao iz ladice" stari projekt Nikaragvanskog kanala. Usprkos svim optužbama za izbornu prijevaru, korupciju i osobno bogaćenje, Ortega je plan predstavio tamošnjem parlamentu koji ga je prihvatio uvjerljivom većinom s 85 od 91 glasa - bez obzira na stranačku pripadnost.

"Velika djela počinju snom"

Svima je jasno da je riječ o divovskom projektu: "Mi smo malo gospodarstvo, ali još nikad nije započeto neko veliko djelo bez sna o njegovom ispunjenju", objašnjava Xochilt Ocampo iz vladajuće stranke Frente Sandinista. Utoliko on ovaj kanal smatra zadaćom i svoje stranke i čitave države: "Realnost pokazuje da ova vlada ispunjava snove naroda Nikaragve."

San o povezivanju Atlantika i Pacifika je prastar, još od vremena kad je Magellan definitivno utvrdio da nema druge, nego obići čitav kontinent Južne Amerike da bi se došlo "na drugu stranu". Za brod koji putuje, na primjer iz New Yorka u San Francisco, to znači put od preko 13 i pol tisuća nautičkih milja - umjesto nešto preko osam tisuća ako plovi kroz Panamski kanal. Ako bi plovio kroz Nikaragvanski, to bi bilo još kraće jer je ta zemlja još bliža Sjedinjenim Američkim Državama od Paname.

Mnogo razloga - protiv kanala

Ali međunarodni konzorcij koji je gradio Panamski kanal imao je dobrih razloga odustati od Nikaragve. Doduše, o toj trasi se razmišljalo jer bi kanal mogao prolaziti kroz golemo Nikaragvansko jezero, drugo po veličini jezero na čitavom kontinentu. Ali ukupna dužina kanala bi trebala biti gotovo tri puta veća nego u Panami, a i visinska razlika je mnogo veća - što znači više golemih prevodnica kako bi brodovi prešli preko tamošnjih obronaka Kordiljera. Sve u svemu, to znači upravo gigantske troškove izgradnje (procjene govore o najmanje 30 milijardi dolara) koje Nikaragva jednostavno - nema!

Štoviše, upravo je golemi nerazmjer između životnog standarda šest milijuna građana i projekta koji košta koliko čitavo gospodarstvo Nikaragve privredi za pune četiri godine! Zato je i više listova te zemlje objavilo pismo jednog inženjera koji upozorava kako Nikaragva "nema niti za lijekove po bolnicama, a u školama nedostaje čak i klupa" i da nema novaca niti za osnovne potrebe, a kamo li za ovaj megalomanski projekt.

Kanalom teče rijeka dolara

Zagovornici Nikaragvanskoga kanala, pak, odgovaraju kako novca nikad neće ni biti, ako se ta zemlja ne upusti u takav golemi poduhvat. Jer promet Panamskim kanalom neprestance raste i ta zemlja užurbano pokušava proširiti kapacitet toga kanala. Pomorci dobro znaju što je to "brod panamske klase" - dakle brod koji je, za današnje uvjete dovoljno malen da bi prošao kroz taj kanal. To znači brod najveće dužine od 294,3 metra i 32 metra i 30 centimetra širine - i ni milimetra više. Jer i tako tom kolosu ostane tek 61 centimetar do stjenki brodskih prevodnica.

Tek 2019. bi Panamski kanal trebao biti dovoljno proširen da može prevesti 416 milijuna tona robe, a 2025. bi to trebalo već biti 573 milijuna tona. A dok prolazi kroz kanal, brodar gotovo čitavo vrijeme mora držati svoj novčanik otvoren: prijevoznik mora računati kako će ga prolaz koštati barem 74 dolara po kontejneru koji prevozi i 134 dolara po putničkom krevetu na brodu. Najjeftinije je prošao američki avanturist Richard Halliburton koji je 1928. platio 36 centi kako bi 81,6 kilometra kanala - preplivao.

Sve u svemu, u blagajnu Paname se svake godine slijeva golem novac - 2011. je to bilo preko 1,7 milijardi dolara i naravno da siromašna Nikaragva želi barem dio tog prihoda. Povrh toga, kanal u Nikaragvi bi od početka bio dublji i širi kako bi mogli prolaziti i veći brodovi, a već i gradnja kanala bi bila golema prilika za zapošljavanje stanovništva Nikaragve. Procjenjuje se kako će biti potrebno oko 600 tisuća radnika od kojih bi mnogi ostali raditi i na održavanju kanala.

No baš kao i kod svih snova, i u ovom postoje problemi za koje nema ni naznaka da bi se mogli riješiti u dogledno vrijeme. Jedan od njih je planirana ruta kanala: zapravo postoji čak šest planova, ali je najizgledniji projekt koji bi kanal vodio po koritom rijeke San Juan del Norte kojom i inače voda Nikaragvanskog jezera otječe u Karipsko more.

Lijepi snovi - i neugodna realnost

Problem je što je to rijeka koja teče po samom jugu zemlje na granici sa susjednom Costa Ricom - i gdje obje zemlje imaju svoje predodžbe, gdje je doista državna granica. Štoviše, u prošlosti je bilo već nekoliko oružanih sukoba između te dvije zemlje, a čak i da Costa Rica pristane na gradnju kanala na tom mjestu, sigurno će htjeti i "svoj dio kolača" od ovog projekta tisućljeća.

Drugi problem je mnogo veći: novac i pitanje vlasništva. Nikaragvi je potpuno jasno kako ona nema novca za izgradnju, ali doministar vanjskih poslova Nikaragve Manuel Coronel Kautz optimistično najavljuje kako su "veliki prijatelji poput Rusije, Kine, Brazila, Venezuele, Japana i Južne Koreje pokazali zanimanje za financiranje projekta". No dok neke od tih zemalja već sudjeluju u financiranju proširenja Panamskog kanala, kod kanala u Nikaragvi je to ostalo samo na "zanimanju". Jer, jedva da tko želi prihvatiti uvjet Nikaragve da su slobodni platiti čitavu izgradnju - ali da će 51% vlasništva nad Nikaragvanskim kanalom ostati državi Nikaragvi.

To je problem koji je vrlo dugo mučio i Panamu. Područje kanala bilo je dugo vremena praktično - teritorij Sjedinjenih Američkih Država i još dan-danas mnogim (osobito konzervativnim) Amerikancima "pada mrak na oči" kad se sjete američkog predsjednika Jimmyja Cartera koji je potpisao predaju kanala Panami. Onda je i drugi američki demokratski predsjednik, Bill Clinton "zaboravio" poslati još nekoliko brigada u tamošnje američke vojne baze kako bi odgodio primopredaju nego je predao i kanal i baze i sav imetak Amerikanaca točno kako je dogovoreno, posljednjeg dana 1999. godine.

Zato Nikaragva želi od početka zadržati većinu vlasništva nad kanalom. To bi svakako bio spas za tu zemlju i jamstvo za blagostanje njezinih građana. Ali zbog svega toga je i dalje veliko pitanje, hoće li ovaj san postati stvarnost - ili će opet potonuti u dubinu prašnjavih ladica vlade u Managui.