Velika nepismenost u Njemačkoj

Život bez čitanja i pisanja je za većinu ljudi nezamisliv. No za 12 posto stanovnika Njemačke između 18 i 64 godine slaba sposobnost čitanja i pisanja je dio svakodnevnice. Ovo je rezultat studije LEO (Leben mit geringer Literalität - prev.: Život s niskom pismenošću) Sveučilišta u Hamburgu.Tu se navodi da među 6,2 milijuna ispitanika, koliko je bilo statistički obuhvaćeno istraživanjem, spadaju i oni koji doduše mogu prepoznati određena velika slova, riječi i rečenice, ali imaju poteškoće u povezivanju rečenica. Oni zbog toga teško ili uopće ne mogu shvatiti značenje dužeg teksta i ne mogu tečno pisati.

60-godišnja Kerstin Goldenstein iz Triera je razvila svoju vlastitu strategiju kako bi savladala svakodnevne poteškoće u pisanju: "Ako nekome pišem čestitiku za rođendan, napišem moj tekst na papiriću kojeg stavim u čestitiku. Ako napravim grešku mogu ga baciti i početi iz početka", kaže ona u razgovoru za DW.

Korisna ponuda za pogođene: Knjige na jednostavnom jeziku

Prije dvije, tri godine, kako kaže, nije bila spremna govoriti o tome. "Bio je to dug put kako da se otvoreno nosim sa tom temom, tako i da naučim ispravno pisati", kaže ona. Ogroman je stid koji osjećaju ljudi s problemima u čitanju i pisanju.

Unatoč svojim hendikepima Goldenstein kaže da je sretna jer je sada u stanju sporim tempom čitati knjigu. Neki izdavači su se čak specijalizirali za izdavanje knjiga svjetske književnosti i bestsellere pisane jedostavnim jezikom.

"Učitelj teškoće nije zaista primijetio"

Kerstin Goldenstein je završila srednju školu u 10. razredu, a potom je završila školu za stručno obrazovanje. nakon toga je radila u jednoj mesnici, a na kraju u robnoj kući. Sve to je trajalo 37 godina. U međuvremenu je u mirovini.

Ipak kako je moguće da u jednoj razvijenoj zemlji kao što je Njemačka u kojoj je na snazi obavezno školovanja, može doći do toga da ljudi završe školu bez da mogu čitati na visokom nivou ili pisati? "Moj učitelj nije primijetio moje poteškoće", kaže Goldenstein o svom školovanju u selu na Sjevernom moru.

Tijekom 60-tih i 70-tih godina, dakle u vrijeme u kojem je ona odrasla, roditelji i učitelji se, kako ona kaže, nisu posebn brinuli o teškoćama koje djeca imaju pri čitanju i pisanju. Kaže da joj je pošlo za rukom da dobije diplomu jer je usmeno bila jako dobra i zahvaljujući tome njena konačna ocjena je bila pozitivna.

Nepismeni se međusobno pomažu

Tek prije nekoliko godina, nakon teških oboljenja i jer je zaključila da joj nepismenost utiče na opće zdravlje, Goldenstein je zatražila pomoć i počela pohađati kurs njemačkog jezika. "Nikada neću moći zaista dobro pisati, ali sam ostvarila veliki napredak i sada mogu raditi ono što nikada nisam smatrala zaista mogućim: pisati kratke priče", kaže ona ponosno.

Zajedno s drugima je Goldenstein osnovala kolektiv za pisanje. Tamo nije samo glasnogovornica, već u međuvremenu i "ambasadorica za učenje" u ime Saveznog udruženja za pismenost i osnovno obrazovanje Münster. Udruženje širom zemlje pruža informacije o kursevima opismenjavanja i nudi anonimu telefonsku liniju za one koji traže savjet.

"Od 6,2 milijuna funkcionalno nepismenih ili slabo pismenih širom zemlje samo oko 30 000 ljudi pohađa svake godine kurseve za opismenjavanje", kaže šef udruženja, Tim Henning. "Mi imamo samo oko 100 ambasadora za učenje u cijeloj zemlji, ali oni su važni motivatori i ljudi s kojima se drugi koji imaju problem nepismenosti mogu identificirati", kaže on.

Uzroci nisu dovoljno istraženi

Henning kaže da su uzroci funkcionalne nepismenosti raznovrsni. "Identificirali smo nekoliko ključnih čimbenika kao što je primjerice životno okruženje", kaže on. "Ako roditelji nemaju interes za obrazovanje, djetetu je teško", kaže on. Jedan drugi bitan čimbenik, po njegovim riječima, je školski sistem. "Ako djeca u osnovnoj školi ne nauče dobro čitati ili pisati, teško to mogu nadoknaditi tijekom daljnjeg školovanja", kaže Henning.

Uz to uzorci bi mogli biti disleksija ili poremećaj nedostatka pažnje. I smrt jednog roditelja ili razvod roditelja otežavaju djeci učenje. Ona se zbog toga osjećaju izoliranom i ne mogu izraziti svoje potrebe.

Veliki hendikep u svakodnevnici

Iako su rezultati ovogodišnje studije LEO bolji u usporedbi sa studijom iz 2010. godine, oni su još uvijek alarmantni. Sposobnosti polupismenih su različite. Neki, poput Goldenstein, mogu čitati knjige i u tome uživati. Drugi ne napuštaju svoj dio grada jer ne mogu pročitati niti znakove niti vozni red. Oni ne mogu ni položiti vozački ispit - za to moraju moći pročitati pismeni test.

Drugi nisu sposobni pročitati upute za korištenje uređaja, platiti online račune, komunicirati e-mailom ili ispuniti poreznu prijavu. Drugi veliki izazov za njih predstavlja pročitati upustvo za korištenje lijekova.

Nije pitanje inteligencije

Prema navodima studije LEO više od 52 posto pogođenih su osobe kojima je njemački maternji jezik, 47 posto imaju strano podrijetlo i prvo su naučili neki drugi jezik. Među posljednjima 80 posto je savladalo čitanje i pisanje na svom maternjem jeziku.

Dvije trećine ljudi s poteškoćama u čitanju i pisanju su zaposleni i na taj način povećavaju vjeru u sebe. Ali, kako kaže Henning, oni često obavljaju manje plaćene poslove kao što su građevina ili čišćenje. Pri tome, naglasašava ovaj stručnjak, funkcionalna nepismenost nije u korelaciji s nedostatkom inteligencije.

Često je, kako kaže Henning, neka kriza ta koja ljude pokrene u promjenu svoje situaciju. "Jedna žena je nazvala naš hotline i zaplakala", prisjeća se. "Rekla je da je ima malo dijete i bila je očajna jer mu nije mogla čitati priče. Gledala je slike i izmišljala priče", kaže on i dodaje da je preko Udruženja ova žena došla na kurs opismenjavanja. Kerstin Goldstein naglašava: "Veliki je problem za društvo ako ljudi ne mogu ispravno čitati i pisati. To je i politička tema."