"Neki drugi" film o Istočnoj Njemačkoj

Njemačka je ujedinjena već 20 godina, ali zid se još uvijek osjeća - više na Istoku nego na Zapadu. Christianu Schwochowu je već dojadilo, kako se danas prikazuje Njemačka Demokratska Republika: "To je suludo, kako se priča o DDR-u. Na primjer te šarene emisije na televiziji nostalgičara vremena Istočne Njemačke. Dakle, ili se stječe dojam kako je DDR bio veseli sajam kurioziteta ili sumorna zemlja u kojoj se nisu postavljala pitanja i u kojoj su živjeli samo tužni ljudi. Ja ne osjećam nikakvu nostalgiju, ali ipak imam osjećaj kako u svim tim pričama ne mogu prepoznati zemlju u kojoj sam proveo djetinjstvo. Vjerujem kako je to sjećanje jednostavnije nego ili sasvim šareno ili bezbojno, ali to ne odgovara toj slici - i smatram to opasnim."

Priča iz očišta pojedinaca

Tridesetogodišnji Christian Schwochow se odlučio za uprizorenje svog djetinjstva i film koji nije ni nostalgija, niti sumorna drama s izdajama, policijskim nadzorom i zatvorima. "Pisao sam scenarij zajedno sa svojom majkom. Skupljali smo materijale godinama: priče, teme koje jednom moraju doći u neku priču i odjednom se stvorio lik, lik 'Inge' koju smo poslali na put. To je bio tako čaroban trenutak koji je odjednom povezao sve te priče u jednu cjelinu oko tog lika."

Istočnjak, Zapadnjak ili Nijemac?

"Dijete studenog" pripovijeda priču Inge, mlade žene koja je uvijek samo govorila kako je njezina majka za vremena DDR-a, poginula pri pokušaju bijega na Zapad. Ta žena je odjednom suočena s istinom. "Priča u filmu je izmišljena. Ali nisu i problemi koje on dotiče: gdje ja pripadam u ovoj zemlji? Tko sam ja? Jesam li Zapadnjak ili još uvijek iz Istočne Njemačke? Ili sam dijete ujedinjene Njemačke? Što je to uopće? Mislim da je to u mojoj generaciji proces koji je počeo prije pet, šest godina kada smo shvatili kako smo pola života proveli u jednoj, a pola u drugoj vrsti Njemačke. Dakle, što smo mi? Jer, postoji druga biografija od one naših vršnjaka koji su odrasli u Zapadnoj Njemačkoj."

I u DDR-u je bilo sretnih ljudi

Ono što je mladog režisera najviše potaklo na ovaj film jest da pokaže kako tada nije postojala samo dvojba ili pobjeći - ili postati oportunistom. "Usprkos tome, ljudi mi ne vjeruju kada kažem kako sam proveo vrlo sretno djetinjstvo! Niti moji roditelji nisu oštećeni jer su odrasli u toj zemlji. Ali, na pitanje, kakva je bila ta Njemačka Demokratska Republika? Na to ne mogu samo tako odgovoriti. To se može samo preko pojedinih sudbina koje su se međusobno suočile. Mislim da je ovaj film pokušaj stvoriti jednu sliku. Sasvim namjerno, u čitavom filmu se nikad ne spominje tajna policija Stasi niti vojska. Sve se pripovijeda kroz osobne priče i vjerujem da je to mnogo točnije nego kako se prečesto sve pojednostavljuje."

Svatko je dobio svoje ožiljke

Život u DDR-u je bio i više nego samo Stasi i prazne prodavaonice, smatra Schwochow koji ipak u svom filmu ima i krivce i spominje mogućnost bijega na zapad. Ali mu je mnogo više stalo do pitanja: "Radi se o krivnji, o potisnutoj krivici i bilo mi je važno da svaki lik dobije priliku da ga gledateljii razumiju. Važno mi je bilo da nikoga ne osuđujem i ne podijelim likove na žrtve i krivce. Njih u filmu, naravno ima. Ali mislim da se od svakog lika nešto može saznati i da je sve to na svakome ostavilo ožiljaka. To mi je bilo najvažnije."