Neka mi mobitel kaže, za koga da glasujem

Ispitivanja javnog mnijenja su završena, već jučer je bila izborna šutnja da bi građani u miru mogli promisliti, kome da ukažu povjerenje. U nekom idealnom svijetu bi građani pročitali sve programe svih tridesetak stranaka koje su se kandidirale na ovim parlamentarnim izborima i onda hladne glave stavili križić kod stranke koja najviše odgovara njihovom mišljenju.

Ali naravno da takvog idealnog svijeta nema. Tko će sve to čitati? Mnogi su već odavno odlučili koga će birati zato jer im je netko „simpatičan", a ne zato što znaju što njezina ili njegova stranka zagovara. A još više njih, osobito mladih od kojih neki još nikad nisu izlazili na izbore, sve do posljednjeg trenutka ne znaju kome da vjeruju – i da li da uopće izađu na izbore.

„Što o tome uopće mislim?"

Upravo za takve je stvorena aplikacija Wahl-o-Mat. To je zapravo mali test s čitavim nizom političkih stavova koji sežu od pitanja izbjeglica do ekonomije i s čime se upitani može složiti ili odbiti.

Kaiu Foersteu su 33 godine i zajedno sa svojom djevojkom, Amerikankom Rebeccom Staudenmaier, zabavlja se odgovarajući na postavljena pitanja. „Tu pita o izbjeglicama koji traže azil i da li treba odrediti godišnji limit za takve zahtjeve", kaže Kai. Oboje razmišljaju, što da stave kao odgovor.

Oni su samo neki od rekordnog broja korisnika Wahl-o-Mata uoči baš ovih izbora: preko 13 milijuna građana su proteklih dana uoči izbora pokrenuli tu aplikaciju. To nije nikakva igračka, nego je stvorena u Saveznom centru za političko obrazovanje koji je poslao osamdesetak posve konkretnih pitanja svim strankama koje su se kandidirale na izborima, objašnjava Daniel Kraft.

Od tog mnoštva pitanja su u Centru ovaj upitnik sveli na njih 38. I to ne vlastitom odlukom, nego po mišljenju mladih birača što je doista važno: „Imali smo 26 mladih birača između 18 i 26 godina, većinom su to osobe koje će sada po prvi puta glasovati. To je i zamisao ove aplikacije i to su pitanja na koja su oni najviše htjeli odgovore od političkih stranaka."

Kai i Rebecca su došli do slijedećeg pitanja: „Tu pita da li se slažem ili se ne slažem s ograničenjem brzine na njemačkim autocestama." Za Amerikanku je odgovor potpuno jasan: „Mislim da je potpuno ne-njemački ograničavati brzinu", kaže i smije se.

„Ma to nisam ja!"

Nekako dolaze do kraja upitnika i tek tada su iznenađeni. „Meni je ispalo da je SPD najbliži mojim stavovima, onda liberali i CDU je na trećem mjestu. Nisam mislio da se toliko slažem s tim strankama. Znam da se to uvijek mijenja kad počnu pregovori o koaliciji, ali želim donijeti ispravnu odluku."

Još veće iznenađenje je dočekalo rođenu Amerikanku: „Kod mene je na prvom mjestu stranka zaštitnika životinja, a na drugom stranka ljevice! Ali u Njemačkoj se ta stranka još uvijek doživljava vrlo radikalno. Ono što me najviše užasnulo jest koliko su moji stavovi blizu strankama ekstremne desnice, AfD-u i NPD-u, pravoj neonacističkoj stranci. Ispalo je da se moji stavovi u 46% poklapaju s NPD-om. To me je dovelo do unutarnje krize. Što to može značiti?"

Daniel Kraft iz Centra za političko obrazovanje nam objašnjava da su takva iznenađenja moguća, makar osamdesetak posto onih koji su ispunili upitnik ipak dođu do stranke koja im je i prvotno bila najbliža. „To je kao fotografija. Kad fotografirate samog sebe možda možete reći 'ne, to nisam ja na slici'. Ali aparat ne može lagati i slično je s Wahl-o-Matom. Vaši politički stavovi postanu jasni nakon tog upitnika, ako ste iskreni prilikom odgovaranja."

Izbor ostaje tajna

Upitnik je i napravljen tako da pokrije čitav politički spektar, makar nije lako napraviti ga tako i da na pravi način vrednuje i manje važna i izuzetno važna pitanja: „Jedno od pitanja je i da li da Njemačka nastavi podržavati projekte protiv ekstremne desnice. Tu velika većina stranaka zagovara tu politiku, makar neke stranke ekstremne desnice to ne žele. Ali da bi imali čiste podatke trebate imati pitanja koja su ekstremnija od ostalih."

Rebecca i Kai su se dobro zabavili ispunjavajući upitnik, a bilo je smijeha i dok su o tome razgovarali s poznanicima koji su također pokušali tako otkriti, za koga da glasuju. Ove nedjelje to više nije šala: treba negdje staviti križić i onda pune četiri godine živjeti s vladom koja je izabrana.

Na koncu nam Kai ne želi reći, za koga će glasovati. A i on dobro zna: čak i kod stavova koji su njemu osobno važni, političke stranke pogađa teški slučaj amnezije kad počne cjenkanje oko koalicije i kad doista dođu na vlast.