″Ne želim sahraniti samo dvije kosti svog oca″ | Priča dana | DW | 10.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

"Ne želim sahraniti samo dvije kosti svog oca"

Iako sjećanja na pretrpljeni užas otvaraju stare rane, preživjele žrtve genocida u Srebrenici svjedočit će o zločinima sve dok u njima ima snage. Među njima ima i onih koji vjeruju u bolju budućnost.

Fadila Efendić, Vahida Delić i Nurdin Mustafić žrtve su genocida kojeg su vojnici i policajci Radovana Karadžića i Ratka Mladića u ime Republike Srpske (RS) u srpnju 1995. godine počinili u „zaštićenoj“ i „demilitariziranoj“ zoni Ujedinjenih naroda (UN). Iako danas žive stotinama kilometara udaljeni jedni od drugih – Fadila u Srebrenici, Vahida u Njemačkoj, a Nurdin u Sarajevu – imaju puno toga zajedničkog. U genocidu su izgubili svoje najdraže i čvrsto su riješeni da do kraja svog života svjedoče o najmonstruoznijem ratnom zločinu počinjenom u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Zajednička im je i patnja koja veže njihove sudbine u potrazi za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Fadila i Vahida u Potočarima su ukopale svoju djecu, muževe, sestre, braću, točnije samo dijelove njihovih posmrtnih ostataka. Nurdin odbija sahraniti „samo dvije kosti" svog oca.

Vahida je već dva puta, 2007. i 2008. godine, u mezar spuštala posmrtne ostatke supruga Juse. Učinit će to i treći put, kada bude završena DNK analiza jer su, pretpostavlja se, Jusine kosti pronađene i 2019. godine. Posmrtni ostaci Vahidinog supruga pronađeni su na više lokacija, od Trnova gdje su ga strijeljali pripadnici srbijanske paravojne formacije „Škorpioni“, do Rogoja, gdje su ostaci tijela ubijenih razbacani kako bi se ovaj zločin sakrio.

Pogledajte video 04:59

Srebreničke žrtve - 25 godina poslije

Zločini snimljeni kamerama

Vahida nikada nije mogla do kraja pogledati snimku na kojoj se vidi kako Škorpioni kod Trnova ubijaju zarobljene Srebreničane. Tu je ubijen i njen suprug Juso Delić. Snimke na kojima se vidi kako Škorpioni nogama udaraju ljude čije su ruke vezane na leđima, a potom u njih pucaju iz pušaka obišle su svijet. „Nekoliko puta sam pokušavala pregledati taj snimak, ali dalje od onog dijela na kojem se vidi kako mog Jusu udaraju, nisam mogla... Gledajući to, više puta sam se onesvijestila. Ubili su ga iako nikada nije nosio pušku, bio je kuhar“, priča Vahida.

To nije kraj njenog svjedočenja. „Imala sam i brata Tahira. Imao je sedamnaest godina kada je ušao u bazu UNPROFOR-a u Potočarima. Mislio je da će kod nizozemskih vojnika naći spas. Glavu smo mu našli 2008. godine, a 2010. još nekoliko kostiju“, kaže Vahida, dodajući da su sve preživjele žrtve genocida u Srebrenici „osuđene na patnju“.

Mjesta stradanja: Potočari, Kravica, Pilica...

Spas u bazi UNPROFOR-a u Potočarima u srpnju 1995. godine potražili su i Hamed i Fejzo, suprug i sin Fadile Efendić. „U Potočarima su odvajali žene od muškaraca, a njih su najvjerojatnije odveli prema Bratuncu. Hamedove kosti, bez lubanje, pronađene su u sekundarnoj masovnoj grobnici 1998. godine. Zločinci su prekopavali masovne grobnice i rasturali posmrtne ostatke ubijenih na više lokacija kako bi sakrili tragove zločina. Lubanju su mu našli dvije godine kasnije u drugoj masovnoj grobnici“, priča Fadila Efendić.

Obitelji žrtava žele pravdu za svoje mrtve

Obitelji žrtava žele pravdu za svoje mrtve

Prema svjedočenjima preživjelih, Hamed je ubijen u halama Zemljoradničke zadruge u Kravici, 13. ili 14. srpnja, zajedno s još 1.200 drugih zarobljenika. Gdje je ubijen njen sin Fejzo, Fadila ni danas ne zna. „U Tuzli su mi rekli da su pronašli samo dvije njegove kosti, od potkoljenice i donju vilicu. Četiri godine sam čekala, a kada sam vidjela da više ništa nema odlučila sam da od muža ukopam i te dvije kosti. Ni danas ne znam gdje je ubijen. Kako su kosti pronađene u masovnoj grobnici Kamenica, pretpostavljam da je ubijen u Domu kulture u Pilici, kod Branjeva. Nisam sigurna, ali kad dođem na to mjesto imam nekakav poseban osjećaj... Imam osjećaj da je baš ubijen u Pilici“, priča Fadila.

Nurdin Mustafić: „Ne želim ukopati samo nekoliko kostiju mog oca“

Za vrijeme pada Srebrenice Nurdin Mustafić bio je beba od tri mjeseca. Otac mu je ubijen u genocidu, kao i mnogi drugi članovi obitelji. Nekoliko očevih kostiju pronađeno je u više masovnih grobnica. „Ne mogu ukopati samo nekoliko kostiju mog oca. Za mene bi jedina satisfakcija bila da oca ukopam u zemlju za koju se borio i dao život, Republiku Bosnu i Hercegovinu", kaže Nurdin.

Nurdin je danas pravnik i živi u Sarajevu. Žali što mu je genocid prva asocijacija na Srebrenicu. „Mi, obrazovani mladi ljudi iz Srebrenice, željni smo promjena, želimo promijeniti sliku tog grada i vratiti dostojanstvo, čast i ugled našem narodu. Želimo se boriti za prihvaćanje haških presuda i donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i drugih zločina. Republika Srpska je direktno odgovorna za genocid, dok je Srbija okrivljena da nije spriječila genocid u Srebrenici. Boreći se i za prihvaćanje tih presuda, želimo graditi budućnost u kojoj se ovakvi zločini neće ponoviti“, kaže Nurdin.

Nurdin Mustafić je bio beba od tri mjeseca kada mu je ubijen otac

Nurdin Mustafić je bio beba od tri mjeseca kada mu je ubijen otac

Apel čelnicima UN-a

Jedan on načina borbe koju Nurdin spominje je i „Apel djece rođene u ratu u Srebrenici i BiH“, kojim se od čelnika UN-a traži pomoć „u stvaranju boljeg svijeta". „Svojim nezalaganjem ste doprinijeli da se dogode užasni zločini s kojima smo se morali suočiti te ste odgovorni za posljedice koje moramo svakodnevno trpjeti. Sada se morate založiti da se počinitelji zaista pozovu na odgovornost i da se uspostavi konačan mir“, navodi se između ostalog, u apelu Nurdina Mustafića, Ajne Jusić, Emine Boračić i Društva za ugrožene narode.

Smrt oca i tragedija kroz koju je prošla njegova obitelj za Nurdina je „teret koji se nosi čitav život“. „Taj teret može vas povući na dno, ili motivirati da budete uspješniji, obrazovaniji, da se borite, da jednostavno ne dozvolite sebi ni generacijama koje dolaze da se nešto slično ponovi. Ja sam se odlučio za borbu i, pored svoje profesionalne karijere, uključit ću se i u druge društvene i političke procese kako bi ova država bila uređenija, bolja za život. Želim se boriti da BiH bude država blagostanja i ne znam hoću li ja to dočekati, ali budući naraštaji sigurno hoće“, kaže Nurdin Mustafić.

Preporuka uredništva