Nasilje nad ženama u BiH - gdje nakon batina? | Panorama | DW | 17.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Nasilje nad ženama u BiH - gdje nakon batina?

Tragedija u Bihaću, gdje je otac ubio svoje troje maloljetne djece, pa počinio samoubojstvo, skrenula je pozornost na problem obiteljskog nasilja u BiH koje često ostaje zarobljeno među četiri zida.

Ljiljana je više od deset godina voljela muža koji ju je maltretirao. Zbog ljubavi je, kaže, trpjela udarce, poniženja, strah. Odlazila je u bolnicu, prijavljivala ga policiji, pa povlačila prijave, bježala od njega i uvijek mu se vraćala. Djeca su odrastala promatrajući nasilje, a on je poslije svakih batina obećavao da će sve biti drugačije.

"Prvi put me je udario daljinskim. Poslije toga mu je dugo bilo krivo, ispričavao se, izgledalo je kao da se kaje. Ipak, vremenom je postajalo sve gore. Tukao me je i pred djecom, udarala sam glavom o zid. Bila sam bespomoćna”, priča Ljiljana za Deutsche Welle.

Dani u kojima je njezin muž pokazivao nježnost ohrabrivali su je da ipak ostane kraj njega. No, muž bi, priča ona, ubrzo promijenio raspoloženje i postajao potpuno druga osoba. „Nije mi bio problem da se razvedem, nije me bilo sramota što sam pogrešno procijenila muža, ali smetalo mi je to što sam imala utisak nedovršenog posla. Kada smo dobili drugo dijete bio je jako pažljiv, pomagao mi je u svemu. To mi je davalo lažnu nadu", kaže ona.

Kada je nakon naizgled bezazlene prepirke dobila teške ozljede, odlučila je – kraj. Uslijedio je razvod. Njezin muž dobio je uvjetnu kaznu zatvora od godinu dana, a ona se za pomoć obratila ženskom centru.

Danas, nakon pet godina slobode i mira, Ljiljana kaže da joj je samo krivo što iz braka nije izašla puno ranije.

Policija nasilje u obitelji nije shvaćala ozbiljno

O broju žena koje dijele Ljiljaninu sudbinu u Bosni i Hercegovini ne postoji točan podatak, jer puno slučajeva nasilja ostaje neprijavljeno. Psihologinja Branka Pejović Petković u izjavi za DW naglašava da je puno aktivnosti u BiH usmjereno na edukaciju žena i cjelokupne javnosti o problemu nasilja, ali da je i to nedovoljno.

Branka Pejović Petković, Psihologin aus Bosnien und Herzegowina (Privat)

Branka Pejović Petković

"Međutim, ima pomaka. Odnos policije prema onima koji su pretrpjeli nasilje danas je drugačiji, jer je ranije bilo slučajeva da policija uopće nije shvaćala ozbiljno nasilje u obitelji. Veliki problem i dalje je to što žene ne prepoznaju nasilje. Nasilje je i kad ženi suprug ne daje novac, a ona je kod kuće i nema nikakva prava”, ističe Pejović Petković, te naglašava razliku između dvije vrste nasilnika. Jedni, pojašnjava ona, žrtvu suptilno, psihički odvoje od obitelji i prijatelja, pa su takve žene upućene samo na nasilnike, i onu drugu vrstu koja ne preza od direktnih udaraca.

Brojni su razlozi zbog kojih veliki broj žena ostaje u braku sa nasilnikom i šuti o nasilju. Neki od njih su, kaže Pejović Petković, strah od osude okoline, ljubav, ali i to što žene nemaju uslove da započnu novi život. Kada, pak, i imaju izbora, često im nedostaje hrabrosti. "Također, jedan od razloga je i to što se svatko želi drugom svidjeti i svoj svijet predstaviti kao savršen, pa je teško priznati urušavanje obitelji, što se doživljava kao osobni poraz”, pojašnjava ona.

Sigurne kuće slamka spasa

Kako su najčešće obitelj i susjedi uplašeni ili nevoljni da se upletu, sigurne kuće su slamka spasa ženama koje trpe nasilje. Pored privremenog smještaja i hrane, žrtve obiteljskog nasilja u njima dobivaju psihosocijalnu podršku, pravnu i medicinsku pomoć te pomoć prilikom kontakta s nadležnim institucijama.

Iskustva sigurnih kuća o učestalosti prijavljivanja nasilja u BiH su različita. Izvještaji službenih institucija u Republici Srpskoj kažu da je u 2018. godini prijavljeno manje nasilja u odnosu na prethodnu godinu, dok se rezultati u Federaciji BiH razlikuju od županije do županije.

Plakati Stop nasilju u sigurnoj kući u Sarajevu (DW/Z. Ljubas)

Sigurna kuća u Sarajevu

U BiH postoji osam sigurnih kuća, a jedna od njih djeluje u okviru Udruženja građana "Žene BiH" u Mostaru. Voditeljica te sigurne kuće Selma Alibašić kaže da veliki broj slučajeva nasilja u obitelji ostane neprijavljeno, ali da je u posljednje vrijeme povećan broj žena koje traže pomoć. "Teško je govoriti sad o broju žena koje nam se javljaju, ali ono što možemo reći je to da sve veći broj žena želi izaći iz tog začaranog kruga nasilja. Najveći broj njih nam se javlja zbog psihološke i pravne pomoći, ali i zbog smještaja u sigurnu kuću”, kaže Alibašić za DW.

Zakon propisuje, ali u praksi ne štiti

Iako izvještaji službenih institucija Republike Srpske opadanje broja prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji pripisuju efikasnoj sistemskoj zaštiti, u zakladi „Udružene žene" iz Banje Luke to radije tumače kao obeshrabrenost žena da nasilje prijavljuju, budući da nemaju adekvatnu pomoć nadležnih institucija.

Socijalna radnica iz „Udruženih žena" Jasna Markotić za DW naglašava da je zakonodavni okvir u BiH kvalitetan, ali da se u potpunosti ne primjenjuje. „Izostaje kompletna sistemska podrška koja bi ženu žrtvu nasilja podržala i ohrabrila kroz sve segmente suprotstavljanja nasilju. Na primjer, duga su razdoblja čekanja na započinjanje procesa pred sudovima, ti procesi dugo traju, ne izriču se zaštitne mjere predviđene zakonom koje bi ženi žrtvi nasilja omogućile sigurnost. Davanje prioriteta pri zapošljavanju žena koje su preživjele nasilje, kako bi se lakše i brže odlučile na izlazak iz nasilne zajednice, ne postoji kao pravilo, već kao pojedinačan slučaj i dobra volja pojedinih poslodavaca", kaže Markotić za DW i napominje da su svi građani prema zakonu dužni da prijave saznanja o nasilju.

Jasna Markotić (Privat)

Jasna Markotić

Sigurne kuće u borbi za opstanak

Iako je BiH potpisnica brojnih međunarodnih konvencija u oblasti ljudskih prava i institucije bi trebale voditi računa o njihovom provođenju, sigurne kuće često muku muče s financijama. Neke od njih uglavnom opstaju zahvaljujući međunarodnim fondovima i organizacijama. Takva je sigurna kuća koja djeluje u okviru udruženja „Žene BiH". Nema stalni izvor financiranja, pa je ovisna o periodičnim projektima. U banjolučkoj sigurnoj kući situacija je drugačija.

„Financiramo se na način da 70 posto iznosa cijene koštanja zbrinjavanja žrtve na mjesečnoj razini snosi Ministarstvo porodice, omladine i sporta, a 30 posto lokalna zajednica iz koje korisnica dolazi", kaže Jasna Markotić.

Istočna Hercegovina čeka sigurnu kuću više od desetljeća, a glavna prepreka za njezinu izgradnju je, kažu u "Ženskom centru”, novac. Usprkosbrojnim najavama o izgradnji, u realizaciji se nije puno odmaklo i tek se, prema našim saznanjima, određuje lokacija. Prema procjenama "Ženskog centra”, za taj objekt potrebno je oko 660.000 konvertibilnih maraka (oko 2,5 milijuna kuna). Grad Trebinje je obećao osigurati novac, ali ni godinu dana nakon obećanja, priča o tome nije konkretizirana.

Nasilje problem cijelog društva

Sugovornici DW-a poručuju da nasilje nije privatni problem žrtve, već društveni problem u čijem rješavanju treba sudjelovati svaki pojedinac.

Isticanje pozitivnih primjera žena koje su uspjele napustiti nasilnike i nastavile svoje živote, zaključuju, mogao bi biti korak naprijed u pogledu podizanja svijesti zajednice o ovom problemu. Poželjne su i javne tribine, ulične akcije, kao i pozivanje na odgovornost svih institucija koje nisu efikasne u svom radu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva