Najveće političke krize u novijoj njemačkoj povijesti | Politika | DW | 28.06.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Najveće političke krize u novijoj njemačkoj povijesti

Aktualna svađa između kancelarke Angele Merkel i ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera nije iznimka. Njemačka je posljednjih nekoliko desetljeća doživjela više kriza na vrhu vlasti. Predstavljamo neke od njih.

Prvo svađa oko smjernica izbjegličke politike sad još i svađa oko financijske budućnosti Europske unije. Između sestrinskih stranaka Unije CDU/CSU trenutno vlada nesuglasje. Hoće li se demokršćanska Unija raspasti? Kratki pogled na mlađu njemačku povijest pokazuje da je sve moguće.

Skandal oko Spiegela: spor koji je oborio ministra obrane

„Uvjetno sposoban za obranu". Tako je glasio naslov jednog članka u tjedniku Der Spiegel koji je 1962. kritizirao stanje Bundeswehra u sklopu zajedničkih vježbi NATO-a. I koji je uskoro izazvao krizu vlade u tadašnjoj prijestolnici Bonnu. U članku je objašnjeno kako Savezna Republika Njemačka u slučaju napada Sovjetskog Saveza nema gotovo nikakvih izgleda za preživljavanje. No, po mišljenju tadašnjeg ministra obrane Franza Josefa Straussa, u članku je objavljeno 40 državnih tajni što je značilo i kazneno djelo veleizdaje. Više urednika Spiegela je uhićeno, redakcija zatvorena. No iako je zaplijenjeno mnogo materijala, dokaz za veleizdaju nije pronađen.

Spiegel Affäre Demonstration Pressefreiheit (picture-alliance/dpa)

Afera Spiegel - prva kušnja za mladu njemačku demokraciju

Ubrzo je pozornost javnosti usredotočena na način na koji je akcija uhićenja izvedena, Bundestag je tražio rasvjetljenje pozadine. Ministar Strauss je odjednom, suprotno prvobitnim tvrdnjama, priznao da se osobno zauzeo za uhićenje zamjenika glavnog urednika Conrada Ahlersa. Građani su u tomu prepoznali napad na slobodne medije, izišli su na ulice tražeći Straussovo smjenjivanje. Tadašnji kancelar Konrad Adenauer je Straussa uzeo u zaštitu s čime se međutim nije slagao koalicijski partner kršćanskih demokrata FDP (Liberali) te zaprijetio izlaskom iz vlade nakon čega je sam Strauss dao ostavku.

Kancelar koji je pao u špijunskoj aferi

Kao prvi socijaldemokratski kancelar Willy Brandt je nakon dolaska na vlast 1969. krenuo u drugačijem smjeru od autoritativnog stila vladanja Konrada Adenauera. Unatoč žestokom otporu kršćanskih demokrata, Brandt je, zajedno s koalicijskim partnerom FDP-om, započeo novu politiku zatopljavanja odnosa s istokom Europe. Tako su nastali novi međudržavni ugovori sa Sovjetskim Savezom, Poljskom i DDR-om. Zbog svojih mirovnih zasluga Brandt je kasnije odlikovan Nobelovom nagradom za mir.

Za Uniju CDU/CSU Brandtova politika je bila ništa drugo nego „rasprodaja njemačkih interesa". No i jedan dio vladinih zastupnika je pokazao nezadovoljstvo ovakvom politikom. Podrška u Bundestagu je bivala sve slabija. Zato je Unija 1972. izglasavanjem nepovjerenja Brandtu htjela svrgnuti kancelara i na njegovo mjesto postaviti tadašnjeg predsjednika zastupničkog kluba Unije Reinera Barzela. Ali plan kršćanskih demokrata je propao. No unatoč ovom uspjehu, koalicija je ostala na klimavim nogama. Na izvanrednim izborima Brandt je unatoč svemu zadržao povjerenje. No dvije godine kasnije socijaldemokratski kancelar je ipak odstupio sa svoje pozicije. Povod političkom potresu bilo je otkrivanje jednog DDR-ovog špijuna u najužem krugu Brandtovih suradnika. Još danas se raspravlja o tomu koji je zapravo pravi razlog Brandtove ostavke. Mnogi naslućuju druge probleme poput rastuće nezaposlenosti, štrajkova i naftne krize iza Brandtove odluke.

„Duh iz Kreutha" još živi?

CSU strebt 1976 eigene Bundestagsfraktion an (picture-alliance/dpa/H. Sanden)

Stare "ljubavi" - Kohl i Strauss

No i sukobi unutar Unije CDU/CSU su redovito na dnevnom redu. A 1976. je došlo do ozbiljnog raskola. CSU je na svojoj redovitoj zatvorenoj sjednici u Wildbad Kreuthu odlučio raspustiti jedinstveni zastupnički klub Unije CDU/CSU. Odgovoran za ovaj raskol je stari znanac: predsjednik CSU-a Franz-Josef Strauss. On je naime, nakon ponovljenih izbornih neuspjeha Unije na saveznim izborima htio sam zauzeti mjesto šefa CSU-ovoga zastupničkoga kluba. O tadašnjem šefu CDU-a i kancelarskom kandidatu Helmutu Kohlu ionako nije gajio pretjerano pozitivno mišljenje. No Kohl je CSU-u zaprijetio time da će CDU i u Bavarskoj, gdje je CSU nositelj demokršćanske opcije, na izborima nastupiti s vlastitom listom. To je imalo učinka i CSU se nakon nekoliko tjedana pokajnički vratio u zajednički zastupnički klub. No „Duh iz Kreutha" živi još dan danas. CSU nakon 1976. smije zastupati pozicije koje odudaraju od Unijinih smjernica. Jedino se odluke donose zajednički, na razini zastupničkoga kluba.

Od mirovnog pokreta do „duhovno-moralnog" preokreta

Najkasnije od ranih osamdesetih utrka u naoružavanju je nailazila na sve jači otpor u stanovništvu koje je tražilo i odustajanje od NATO-ove politike postavljanja dodatnih raketa u Europi. Na jednom prosvjedu u Bonnu se okupilo preko stotinu tisuća mirovnjaka. I dijelovi SPD-a, na čijem čelu se tada nalazio Helmut Schmidt koji je podržavao NATO-ovu politiku, priklonio se pokretu. Kancelar Schmidt više nije mogao biti siguran u podršku stranke.

Naposljetku je 1983. Bundestag dozvolio stacioniranje NATO-ovih raketa na zapadnonjemačkom tlu. No svađa oko projektila je oslabila pozicije Helmuta Schmidta koji je 1982. nakon što se FDP priklonio Uniji skinut s vlasti većinom u Bundestagu. Za novog kancelara je izabran Helmut Kohl koji je na toj poziciji ostao do 1998.

Socijalna politika jednog socijaldemokrata

 Peter Hartz und Bundeskanzler Gerhard Schröder (picture-alliance/dpa/T. Brakemeier)

Schröder (desno) i autor njegovih socijalnih reformi Peter Hartz

I za vrijeme socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera se tresla stolica u kancelarskom uredu. Posebice nakon reformi tržišta rada i uvođenja jedinstvene pomoći za nezaposlene mnogi su izišli na ulice prosvjedujući protiv Schröderove politike. Birači su SPD kaznili na nekoliko pokrajinskih izbora, a kad je SPD izgubio i dotad neprikosnovenu socijaldemokratsku utvrdu Sjeverno Porajnje i Vestfaliju, pritisak vlastite stranke postao je neizdrživ.

Kancelar kojeg je vlastita socijaldemokratska stranka optužila za uništenje socijalne države raspisao je prijevremene izbore što je ne samo Unija CDU/CSU nego i SPD dočekao nespreman. Njegova računica nije uspjela i u jesen 2005. je izgubio od Angele Merkel. Koliko dugo će šefica CDU-a ostati na vlasti trenutno je potpuno otvoreno.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva