Najvažnije činjenice o pravu na azil u EU-u | Politika | DW | 15.06.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Najvažnije činjenice o pravu na azil u EU-u

Kako će izbjeglice biti raspoređene u zemljama EU-a i kada postoje kontrole unutar Šengenskog prostora? Pravo na azil se znatno razlikuje u članicama EU-a. Evo najvažnijih pravila.

Deutschland Flüchtlinge bei Wegscheid (picture-alliance/dpa/S. Kahnert)

Izbjeglice uz austrijsko-njemačku granicu 2015. godine

Politika azila je trenutno velika sporna tema stranaka koje čine njemačku vladajuću koaliciju. CDU,CSU i SPD imaju različite stavove o tome: koliko izbjeglica može ući u Njemačku i kako se prema njima odnositi. Međutim, kakva su pravila kojih se moraju svi pridržavati, ne samo u Njemačkoj, nego i cijeloj Europskoj uniji? Sasvim je jasno da europske smjernice za politiku azila, ali i za druge teme, važe za sve zemlje članice. Ipak, do samih zemalja članica je kako će one tumačiti te smjernice i kako će ih primjenjivati u skladu sa svojim zakonima. Zbog toga kod nekoliko točaka i dalje postoje velike razlike među državama članicama.

Dublinski sporazum

Izbjeglice, koje u Europi podnesu zahtjev za azil, ne mogu to učiniti u bilo kojoj zemlji. Od 2003. godine se moraju pridržavati Dublinskog sporazuma. U tom sporazumu se navodi da izbjeglice moraju podnijeti zahtjev za azil u zemlji članici EU-a u koju su najprije došle.

Zemlje članice EU-a se ne pridržavaju uvijek ovog pravila. Naime, neke zemlje same odlučuju hoće li uzeti u razmatranje zahtjev za azil iako je podnositelj zahtjeva na tlo EU-a stupio u nekoj drugoj zemlji. Njemačka je recimo više puta obustavila prebacivanje izbjeglica u druge zemlje. Primjerice, od ljeta 2017. godine se izbjeglice iz Njemačke više ne vraća u Mađarsku. Razlog je zabrinutost za njihovu sigurnost. Europska komisija predbacuje Mađarskoj da izbjeglicama otežava da podnesu zahtjev za azil što nije u skladu sa smjernicama EU-a.

Među razlozima za nepoštivanje Dublinskog sporazuma bi mogla biti i sumnja u socijalne standarde u drugim zemljama EU-a. Tako npr. Njemačka dugo vremena nije vraćala izbjeglice u Italiju jer tamo nisu imale adekvatan smještaj.

Raspodjela izbjeglica

Bez obzira na iznimke, Dublinski sporazum je doveo do toga da se zemlje članice EU-a, koje se nalaze na vanjskim granicama EU-a, moraju boriti s vrlo velikim brojem izbjeglica. Već duže vremena se pokušava dogovoriti tzv. izbjeglička kvota o raspodjeli izbjeglica kako bi se rasteretilo Italiju i Grčku. Radi se o tome da se broj izbjeglica, koje neka od zemalja članica EU-a treba prihvatiti, mora odrediti po broju stanovnika u toj zemlji.

Kontrola na austrijsko-njemačkoj granici 2015. godine

Kontrola na austrijsko-njemačkoj granici 2015. godine

Međutim, usvajanje jednog takvog pravila do sada nije urodilo plodom prije svega zbog protivljenja nekih država. Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka odbijaju prihvatiti izbjeglice koje im se na silu pokušava „dodijeliti". EU je 2017. godine pokušao realizirati tzv. „Relocation program" na temelju kojeg bi 160.000 izbjeglica iz Grčke i Italije bilo raspoređeno u druge zemlje članice EU-a. Oko 26.000 od toga broja izbjeglica je stvarno raspoređeno u druge zemlje članice.

Granične kontrole unutaršengenskog prostora

Šengenski prostor ne pokriva cijelo područje EU-a. Nisu sve zemlje članice EU-a ujedno i članice Šengenskog prostora (npr. još nisu Bugarska, Rumunjska, Hrvatska). Ali, zato su neke zemlje članice Šengenskog prostora koje nisu članice EU-a (npr. Island i Norveška). Unutar Šengenskog prostora se ljudi mogu nesmetano kretati jer nema graničnih kontrola. Međutim, ta pravila ne važe uvijek.

U jeku izbjegličke krize je Njemačka 2015. godine uvela granične kontrole kako bi spriječila da veliki broj izbjeglica uđe u Njemačku, a da prije toga ne budu provjereni njihovi dokumenti. Kontrola je trebala biti kratkoročna. Međutim, stalno je produžavana. Posljednji put u studenom 2017. godine. Njemačka vlada u međuvremenu kontrolu granica opravdava prijetnjom za sigurnost i terorističkim prijetnjama.

Smještaj izbjeglica

Različito tumačenje pravila EU-a od strane članica EU-a je presudno kod pitanja tretmana izbjeglica koje čekaju da njihovi zahtjevi za azil budu obrađeni. Neki aspekti su strogo propisani. Tako na primjer podnositelj zahtjeva za azil mora imati pristup tržištu rada najkasnije devet mjeseci nakon što je podnio zahtjev.

Druga pravila nisu tako jasno napisana. Prema međunarodnim konvencijama o izbjeglicama, smještajni kapaciteti za izbjeglice moraju biti u skladu s ljudskim pravima. Zemljama članicama EU-a je prepušteno da same odluče kako će to izgledati. Upravo, kada je riječ o smještaju tražitelja azila, standardi su kod članica EU-a različiti.

Izbjeglice su na primjer smještene u prenatrpanim izbjegličkim domovima ili zgradama bez dovoljnog broja sanitarnih čvorova. Nije rijetkost da izbjeglice u pojedinim zemljama bivaju smještene u šatorska naselja. Takvi uvjeti su potakli Njemačku da izvan snage stavi Dublinski sporazum i da ne vraća izbjeglice u druge zemlje.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva