Nacistički genocid nad Sintima i Romima: ″Uništiti djecu!″ | Panorama | DW | 02.08.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

dan sjećanja

Nacistički genocid nad Sintima i Romima: "Uništiti djecu!"

U noći između 2. i 3. kolovoza 1944. je u logoru smrti Auschwitz-Birkenau ubijeno 4300 ljudi. Bio je to jedan od užasa genocida nacističke Njemačke nad europskim Romima i Sintima - Porajmosa.

Prije genocida: Njemačka sinti obitelj Bamberger početkom 1930ih godina

Prije genocida: Njemačka sinti obitelj Bamberger početkom 1930ih godina. Margarete Bamberger je lijevo u prvom redu

„Draga Banetla, moram te obavijestiti da mi je dvoje najmlađe djece umrlo", napisala je Margarete Bamberger svojoj sestri u Berlinu. Pismo je 1943. prošvercovano iz takozvanog „ciganskog logora" u sastavu logoru smrti Auschwitz-Birkenau - najvećeg logora smrti nacistčke Njemačke.

U pismu takođe moli da joj sestra pošalje riblje ulje, sirup protiv kašlja, vitamin C, prašak za pranje i sredstvo protiv šuge. Koliko je njena situacija užasna, ona kodira na romskom: „Pozdravi i od Baro Nalepina, Elente i Marepina" - što znači „velika bolest, bijeda i ubojstva". Margarete Bamberger je u logor deportirana sa suprugom Willijem i djecom. Njih dvoje su preživjeli. Sva djeca su umrla.

Dokumenti iz 20 zemalja

To pismo je jedno od 60 svjedočenja na portalu „Glasovi žrtava", može ga se pročitati u originalu - i čuti na njemačkom, engleskom i romanesu.

Europski znanstvenici - u koordiniciji povijesničarke Karole Fings - prikupili su pisma i izjave progonjenih Sinti i Roma iz 20 zemalja: Austrije, Bjelorusije, Belgije, Češke, Estonije, Francuske, Italije, Letonije, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Rusije, Slovačke, Švicarske, Nizozemske, Ukrajine - kao i Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Tekstovi su riječi samih Sinta i Roma, nastali u vrijeme nacističkog progona ili ubrzo nakon rata, kada su svjedočili o zločinima i pokušali počinitelje privesti pravdi.

Noć užasa u logoru smrti

Kao i djeca Margarete Bamberger, većina zatvorenika u logoru smrti Auschwitz-Birenau umire od gladi, bolesti i nasilja. U noći između 2. I 3. kolovoza 1944. desio se „užasan vrhunac" Porajmosa, genocida nad Sintima i Romima, kaže Fings.

Tzv. ciganski logor unutar koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau

Tzv. "ciganski logor" unutar koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau. U prenatrpanim barakama su najprije umirala djeca.

SS je tada, kako to nacisti kažu - „raspustio" taj logor za obitelji - što je značilo smrt za 4.300 ljudi koji su vrišteći natjerani u plinske komore. Europski parlament je 2. kolovoz proglasio Europskim danom sjećanja na genocid nad Sintima i Romima.

Iz katoličkog doma za siročad - u Auschwitz

Franziski Kurz su prvo oduzeli djecu - Otta, Sonju, Alberta i Thomasa - i strpali ih u katolički dom za siročad. Odatle su deportirani u - „ciganski logor" Auschwitza.

Nakon rata, 1946. Franziska Kurz je u pismu časnoj sestri koja je vodila taj dom opisala da ju je policija tada usmeno obavijestila „da su svo četvoro djece u Auschwitzu". Na to ih je ona pitala: „Što još hoćete od moje jadne dece?" Dobila je kratak odgovor: „Da ih uništitimo".

Franciska Kurz piše i da je bila je upozorena „da bude mirna", inače će i ona i njeno najmlađe dijete, Marija, biti poslati u koncentracijski logor. Otto, Sonja, Albert i Thomas su ubijeni. Od 39 Sinti djece koja su u taj logor smrti deportirana iz doma za siročad Sveti Josef, preživelo ih samo je četvoro. Katolička crkva ih nije zaštitila.

Crkva nije htjela pomoći (ni) Romima katolicima

To nije jedini slučaj. U svibnju 1943. kada je Romima i Sintima prijetio transport u Auschwitz i prisilna sterilizacija, Oskar Rose je pisao nadbiskupu u Breslauu: „Ako nas naša Katolička crkva ne zaštiti, izloženi smo mjeri koja i moralno i pravno neljudska."

Rose je naglasio da se ne radi o pojedinim obiteljima, vež o „oko 14.000 pripadnika Rimokatoličke crkve". Međutim, ovaj i drugi pozivi za pomoć nisu imali nikakvog efekta.

Mjesta gdje su ubijani Sinti i Romi u Europi tokom Drugog svjetskog rata

Mjesta gdje su ubijani Sinti i Romi u Europi tokom Drugog svjetskog rata

Nasuprot tome, kaže Karola Fings, u okupiranoj Jugoslaviji i okupiranom Sovjetskom Savezu ima primjera „gdje su muslimanske zajednice štitile Rome koji onda nisu izručeni Nemcima".

Genocid u Evropi - to nije bio samo Aušvic

Gdje god su nacisti i Wehrmacht napredovali u Europi, Sinti i Romi su proganjeni i borili su se za opstanak. Mnogi su ubijeni - u logorima ili ustrijeljeni na licu mjesta. „To je zavisilo od okupacijske politike i saveznika", kaže Karola Fings.

U okupiranoj Poljskoj poznato je oko 180 mjesta na kojima su počinjeni masakri - uz sve tamošnje logore smrti. I u okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza i u Jugoslaviji je važilo: „Većina žrtava nije ubijena u logorima, već je streljana na licu mjesta." U Hrvatskoj je Jasenovac bio „posebno okrutan logor u kojem su mnogi pobijeni", kaže Karola Fings.

Hrvatska: „Dovedeni smo tu da umremo“

Josip Joka Nikolić je muzičar: „Od svog rođenja do 1942. s obitelji sam živio u selu Predavec." A onda su žandari i pripadnici profašističkih ustaša Nezavisne Države Hrvatske (NDH) upali u kuću i odveli sve: njega i ženu, osam mjeseci staru kćer, roditelje, braću i njihove obitelji. Navodno radi preseljenja pokupili su sve Rome „od najstarijeg čovjeka do najmlađeg djeteta", strpali ih u stočne vagone i odveli u koncentracijski logor Jasenovac.

Nikolić je odmah shvatio gdje je došao: „Doveli su nas tu da umremo". Nasilno je odvojen od supruge i djeteta, a ubrzo potom odveden na pogubljenje zajedno s drugim muškarcima. Uspio je pobeći i pridružio se partizanima.

U koncentracijski logor Jasnovac su osim Srba i Židova i Romi dovođeni da tu umru

U koncentracijski logor Jasnovac su osim Srba i Židova i Romi dovođeni "da tu umru"

U Jasenovcu mu je pobijena cijela obitelj. Nikolić je 1952. svjedočio u krivičnom postupku protiv ministra unutarnjih poslova NDH, Andrije Artukovića, koji je međutim tada već bio pobjegao u Sjedinjene Američke Države. On je pobegao u Sjedinjene Države. Kasnije, tek 1986., on je izručen jugoslavenskim vlastima, gdje mu je ponovo suđeno. 1988. je umro u zatvoru u Zagrebu.

Preporuka uredništva

Srbija: „Umrlo mi je najmlađe dijete“

Krajem listopada 1941. godine, opisuje Milena Stanković, Nijemci su opkolili romsko naselje u Beogradu: „Dva agenta i dva žandara iz Službe državne sigurnosti Srbije upali su u naš stan".

Njen muž i jedan brat su bili zaposleni u gradskoj upravi, njen sin je bio muzičar, a jedan brat radnik. Svi su imali djecu i svi su bili srpski državljani. Muškarci su odvedeni u logor, zajedno s oko 1.500 drugih Roma. Nekoliko dana kasnije, strijeljani su izvan grada.

Oko mjesec dana nakon što su muškarci ubijeni, njemački okupatori i srpske vlasti su pokupili žene i djecu i kamionima ih odvezli u koncentraciijski logor. A tamo je bila užasna hladnoća i vladala je glad. „Moje najmlađe dijete je umrlo jer ga više nisam mogla dojiti", kaže Natalija Mirković.

Kasnije su Romi, koji su mogli dokazati stalno mjesto boravka, pušteni. Za njih su se zauzeli susjedi. Drugi su vjerojatno ubijeni zajedno sa židovskim zatvorenicima. Načelnik njemačke vojne uprave u Srbiji izjavio je u kolovozu 1942. da je Srbija jedina zemlja u kojoj je „židovsko i cigansko pitanje - riješeno".

Njemačka je priznala ovaj genocid - 37 godina nakon rata

U Njemačkoj je genocid nad Sintima i Romima desetljećima negiran - savezna vlada ga je zvanično priznala tek u ožujku 1982. Zločinci koji su kasnije radili u kriminalističkoj policiji nastavili su rasističku registraciju Roma i Sinti - s nacističkim dosijeima.

Oni su sprječili da se progoni i genocid prepoznaju kao ono što jesu, što je bila još jedna trauma kako za preživjele, tako i za njihove potomke, kaže Karola Fings sa Sveučilišta u Heidelbergu koja vodi istraživanja za Enciklopediju nacističkih genocida. Taj projekt ministarstvo vanjskih poslova financira s 1,2 milijuna eura.

Romi u istočnoj Europi nisu dobili odštetu

Pored jasnog priznavanja genocida i povijesnih činjenica od strane Komisije za istinu, Fings kaže da mora postojati i materijalna kompenzacija, i to ne samo u Njemačkoj: „To se odnosi na one koji žive u drugim zemljama, posebno u istočnoj Europi, a koji su nakon 1945. potpuno isključeni iz programa odštete".

Bukurešt 2009.: Sjećanje na genocid nad Romima koji se odvijao i u Rumunjskoj

Bukurešt 2009.: Sjećanje na genocid nad Romima koji se odvijao i u Rumunjskoj

Osim toga, Komisija za istinu zahtijeva da Njemačka - kao u slučaju židovskih žrtava nacističkog progona i njihovih potomaka - preuzme odgovornost „kako bi Romi i Romkinje bili priznati kao posebno ranjiva grupa", odnosno grupa kojoj je nužno pružiti posebnu zaštitu.

Karola Fings kaže da se u mnogim zemljama još premalo zna da su Sinti i Romi bili žrtve sustavnog genocida. Tek europska perspektiva pokazuje koliki su bili razmjeri tog zločina.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android