Na tragu zločina - slučaj Motasadek
16. listopada 2018
Vjetrovit rujanski dan u Hamburgu. Promet se kotrlja Steindammom, širokom ulicom nedaleko od željezničkoga kolodvora. Turisti traže gdje se zakloniti kad naiđe pljusak. Kućni broj 103 je lako previdjeti – kao i neupadljivu poslovnu zgradu na kojoj se on nalazi. Tu je ranije bila zloglasna džamija Al Kuds, u kojoj su se molili članovi tzv. Hamburške terorističke ćelije, kasnije optuženi kao teroristi koji su 11. rujna 2001. izveli napade putničkim zrakoplovima u New Yorku i Washingtonu.
Poslije napada simpatizeri napadača su odlazili na hodočašće u tu džamiju, htjeli su klečati na istom tepihu kao i „pilot smrti" Mohamed Atta, koji je, prema rezultatima istrage FBI-a i tajnih službi SAD-a, upravljao zrakoplovom „American Airlinesa" koji se zabio u jedan od tornjeva blizanaca Svjetskog trgovinskog centra (WTC). Bio je to početak besprimjernog niza terorističkih napada.
Dobar zatvorenik
I danas se u trgovinama u blizini prodaju nikabi, kaftani i karte za Meku. Na plakatima se poziva na otpor inicijativi da se djevojčicama zabrani nošenje hidžaba. Ali, u broju 103 se više nitko ne moli. Tamo je sada vijetnamski restoran. Džamija Al Kuds je zatvorena 2010. Kao stjecište radikalnih islamista bila je vlastima trn u oku. Hamburški senator za unutarnje poslove je zatvorio to poglavlje uz primjedbu da je „toj napasti sada došao kraj".
U toj džamiji se inače molio i Munir el Motasadek. On je uhićen krajem 2001. i kao pomagač napadača od 11. rujna osuđen na 15 godina zatvora. Kaznu je odslužio u zatvoru „Santa Fu", kako hamburžani zovu zgradu od tamnocrvene opeke u gradskoj četvrti Fuhlsbüttelu. Insajderi javljaju da se Motasadek u zatvoru ponašao korektno, da je bio ljubazan i učtiv, miran tip. Tamo je završio i studij eletrotehnike; to je i bio razlog zbog kojeg se sredinom 90-ih upisao kao student na Tehničkom sveučilištu. Dobro sveučilište koje je raširenih ruku primalo studente iz inozemstva.
„Djelovao iz pozadine"
Istraga kaže da je tamo Motasadek upoznao Egipćanina Mohameda el Amira, poznatijega kao Mohamed Atta, kasnije optuženog kao jednog od glavnih krivaca spomenutih terorističkih napada. Motasadek se sprijateljio s Attom, pa je čak potpisao i njegov testament. U Hamburgu je studirao i Marvan al Šehi, za kojeg se navodi da je upravljao zrakoplovom koji je udario u Južni toranj WTC-a. U skupinu koja je nazvana „Hamburškom ćelijom" pripadaju i „pilot smrti" Zijad Džarah kao i Ramzi Binalšib, trenutno zatočen u američkom logoru Guantanamo na Kubi.
Svi oni su se, kako se dalje navodi, zajedno radikalizirali, obučavali za rukovanje oružjem u logorima Al Kaide u Afganistanu; Motasadek je u svibnju 2000. putovao u Afganistan; vodstvo Al Kaide oko Osame bin Ladena je neke od „hamburških studenata" izabralo da izvedu napade putničkim zrakoplovima; Motasadek nije bio među njima, već je djelovao iz pozadine. Za njemačko pravosuđe i to ima posebnu težinu, pa je poslije uhićenja u studenom 2001. protiv njega podignuta optužnica zbog članstva u terorističkoj skupini te sudjelovanja u ubojstvu više od 3.000 osoba – toliko ljudi je poginulo u napadima na tornjeve blizance WTC-a u New Yorku i na Pentagon, te u zrakoplovu koji je, prema navodima istrage, također letio prema Pentagonu, ali se srušio na jednu poljanu u Pennsylvaniji nakon što su putnici pokušali svladati otmičare.
Tanki dokazi?
Suci su bili uvjereni da je Motasadek znao da se planiraju „veliki samoubilački napadi zrakoplovima" – kao što to piše u presudi Višeg pokrajinskog suda u Hamburgu – ali da nije imao uvid u detalje. No, suci su naveli da je on krio mjesto boravka kasnijih atentatora dok su završavali pilotske tečajeve u SAD-u, da je primao i slao njihovu poštu i uplaćivao doznake. Tako je pomagao u pripremama za napade, iako je bio „na dnu u hijerarhiji", kako to piše u presudi.
Suđenje Motasadeku je izazvalo veliko zanimanje. Bilo je to prvo suđenje u svijetu u vezi s napadima od 11. rujna 2001., i bilo je komplicirano. Procjene podnesenih dokaznih materijala su se maksimalno razilazile: Motasadekovi odvjetnici su smatrali svog klijenta nevinim, a državno odvjetništvo je u njemu vidjelo pomagača terorista. Jedan od odvjetnika, koji i dalje tvrdi da je njegov štićenik nevin, rekao je da ga taj slučaj progoni i danas. Novinari koji su pratili suđenje ocjenjuju da su dokazi Motasadekove krivice bili tanki. U travnju 2004. Motasadek je privremeno pušten iz istražnog zatvora, pod strogim uvjetima, a fotografije na kojima se vidi kako nasmijan napušta sudnicu obišle su svijet. Vlada SAD-a je reagirala ogorčeno; jedna glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova je rekla da je Motasadek „opasan tip".
Bio je šokiran kada je čuo za napade
Motasadek nikada nije poricao da je bio u prijateljskom odnosu s napadačima i da se brinuo o nekim njihovim obvezama, ali tvrdi da ništa nije znao o planovima za napade. Nije odgovorio na upit DW-a da dâ intervju, ali je 2009. dugo razgovarao s irskim novinarom i piscem Anthonyjem Summersom, koji je o tome kasnije dao intervju za DW. U intervjuu danom Summersu, koji još nije objavljen, Motasadek je između ostalog rekao: „Proglašavanje nevine osobe odgovornom za neku stvar ne pomaže nikome – ni onima koji su umrli, ni njihovim obiteljima, ni istini."
Summers je knjigu „Jedanaesti dan: kompletna priča o 11. rujna" (The Eleventh Day: The Full Story of 9/11) napisao zajedno s Robbynom Swanom. Knjiga je 2012. predložena za Pulitzerovu nagradu. U sklopu svog istraživanja Summers je više sati razgovarao s Motasadekom u zatvoru u Fuhlsbüttelu. Ovaj mu je rekao da je bio šokiran kada je čuo za napade, te da je dva dana kasnije vidio slike svojih prijatelja na televiziji: „I tada je šok bio još veći."
Ugledan među vehabijama
Poslije višegodišnjeg suđenja, u siječnju 2007. je donesena konačna i neoboriva presuda: 15 godina zatvora zbog članstva u terorističkoj skupini i sudjelovanja u ubojstvu 246 osoba – toliko je ljudi, naime, bilo u četiri zrakoplova kojima su, kako su prenijeli istražitelji, izvršeni napadi. Suci su zaključili da je optuženi radio s predumišljajem. Naredili su i da se Motasadeka poslije odsluženja kazne protjera u njegov rodni Maroko. Na njemačko tlo on poslije toga neće smjeti stupiti prije 2064. godine.
U zatvoru se Motasadek kao i obično molio pet puta na dan i živio po svim vjerskim pravilima: „Bez moje vjere, netko kao ja bi se ubio", rekao je u razgovoru s novinarom Summersom. Novinar prenosi da je Motasadek među drugim zatvorenicima, pogotovo među muslimanima, uživao veliko poštovanje. U sigurnosnim krugovima se navodi da u zatvoru nije tražio kontakt s vehabijama, koji su, i pored toga, u Njemačkoj pozivali svoje sljedbenike da pomažu uhićenom "bratu Muniru" o kojem su pričali sve najljepše. Jedan bonski vehabija je rekao da je Motasadek bio „vrlo drag i fin momak" i dodao da je „njegova vjera bila tako jaka da je mislio da se događa samo Božja volja".
„Učvrstio stavove"
Smatrajući da Motasadek nije promijenio stav, vlasti su odbile zahtjev za njegovo puštanje na slobodu po isteku dvije trećine izdržane kazne. Suci su priopćili da on „nije odstupio od svojih islamističko-džihadističkih stavova" i da nije kritički preispitao neke svoje ranije postupke kao što je, na primjer, odlazak na vojnu obuku u logor Al Kaide u Afganistanu. U intervjuu sa Summersom, on je iznio svoj stav da svaki muškarac mora odslužiti vojsku – „To je kao vojna obveza u Njemačkoj" (koja je tada još postojala, nap. redakcije). Tvrdio je i da odlazak u logor u Afganistanu nije bio haram, nije bio grijeh, kao i da to nije bio zakonom zabranjen. Doduše, svoj rodni Maroko je napustio odmah po završetku škole, tako da nije išao u vojsku.
I hamburški profesor kriminologije Danijel Zerbin, koji je doktorirao na temi hamburške terorističke ćelije, tvrdi da Motasadek nije promijenio svoje stavove. On smatra da se dogodilo upravo suprotno – da ih je samo još više učvrstio. Oslanjajući se na informacije „sigurnosnih krugova" on je za DW rekao da se „čitava stvar u Motasadeku još više radikalizirala".
Motasadek pod nadzorom
Čini se da i njemačko pravosuđe dijeli to mišljenje i da je stoga posebno oprezno: Motasadekovo puštanje na slobodu prati uvjet da odmah bude prebačen u Maroko. „To nam daje mogućnost da ga uhitimo čim ponovno stupi na njemačko tlo – ako to učini", kaže za DW glasnogovornica glavnog državnog tužitelja, Frauke Köhler. Trenutno ništa ne ukazuje na to da se Motasadek želi vratiti u Njemačku. On je već rekao da ga u Maroku čeka supruga, Ruskinja koja je prešla na islam. Oni su se upoznali u Hamburgu i imaju troje djece. Najstarija kći ima 18 godina, a najmlađi sin 11. Kada smo telefonski pokušali kontaktirati Motasadekovog brata u Maroku, on se razbjesnio i rekao da je „Munir nevin sjedio u zatvoru i izgubio 15 godina života". I dodao: „Alah ga je štitio 15 godina u zatvoru, pa i dalje će ga štititi“, rekao je. Nije htio reći ništa više o planovima svog brata i upozorio nas čak da se za to više ne raspitujemo.
Teško je vjerovati da će Motasadek u Maroku moći voditi normalan, miran, život. Marokanske službe sigurnosti su poznate po efikasnosti i brutalnosti kada je riječ o borbi protiv islamističkih terorističkih grupa kao što su „Al Kaida Magreba" ili „IS". Promatrači su uvjereni da će Motasadek u Maroku biti uhapšen, možda i izveden pred sud. Ako se to i ne dogodi, sigurno je da će još dugo biti pod nadzorom tajne službe, da će mu telefon biti prisluškivan, a elektronska pošta - čitana.
Uzor za islamiste – ili ipak ne?
Informacije o njegovim aktivnostima će vjerojatno biti prosljeđivane tajnim službama SAD-a, smatra Phil Gurski, dugogodišnji agent kanadske tajne službe, koji je danas šef jedne savjetodavne tvrtke. On kaže da će SAD svakako htjeti znati je li Motasadek potencijalno još opasan za tu zemlju. „Amerikanci imaju dobre veze s marokanskim službama, bit će tu obilne razmjene informacija". Bi li tajne službe SAD mogle uhititi Motasadeka u Maroku i prebaciti ga u SAD da mu se tamo sudi? „S Trumpovom vladom to nije isključeno", kaže Gurski.
Predstavlja li 17 godina nakon napada 11. rujna Munir el Motasadek, marginalna figura u hamburškoj terorističkoj ćeliji, još opasnost? U njemačkim sigurnosnim krugovima smatraju da on više nikoga ne zanima. Da je sa 44 godine prestar da bi bio uzor mladim islamistima. Phil Gurski se ne slaže s time. On smatra da bi Al Kaida mogla „stilizirati" Motasadeka kao heroja, jer je imao važnu ulogu u najvećim napadima u povijesti i nije izdao nikoga iz svoje terorističke ćelije. „On predstavlja nekoga tko je udario na sustav i nikada se nije podčinio nevjernom Zapadu."
I hamburški kriminolog Zerbin u Motasadeku vidi moguću propagandnu figuru. On je siguran da Motasadek neće ubuduće praviti bombe, ali i da će nakon puštanja na slobodu biti „živi simbol", a takvi simboli su „najjače oružje terorizma". Većina napadača 11. rujna su ili mrtvi, ili u zatvoru, ili se kriju, ali on – on je odslužio svoju kaznu. „A to ga čini nekom vrstom mučenika."