Moje sasvim osobno ponovno ujedinjenje | Priča dana | DW | 03.10.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Moje sasvim osobno ponovno ujedinjenje

Svoga muža s istoka susrela je na dočeku Nove 1990. godine. Kao istočno-zapadni par upoznali su svoju ponovno ujedinjenu domovinu i s one manje lijepe strane. Priča o predrasudama i sramu zbog ponašanja drugih.

Bilo je to prvo „putovanje na Zapad" moga budućega muža. Nakon otvaranja granice njegovi prijatelji i on su Novu godinu 1990. htjeli dočekati u vestfalskom Münsteru, gdje je jedan od prijatelja imao poznanike. Kad smo se na njihovom dočeku Nove godine po prvi put susreli, zemlja onoga drugoga je za nas bila inozemstvo. Govorili smo, istina, istim jezikom. Ali, domovina onoga drugoga nam je bila strana – i nije nas zanimala, kao ni brojne druge Nijemce. Moja obitelj nije imala rodbine na Istoku i nikad nismo stavljali svijeću u prozor za „braću i sestre na Istoku“, kako su to činili neki drugi. A ni moja kasnija obitelj s Istoka nije imala nikoga na Zapadu.


Političke vizije

Symbolbild Wiedervereinigung deutsche Einheit Westdeutsche Ostdeutsche Mauerfall 1990

Državno i osobno ujedinjenje

Moj muž i ja smo imali brojne sličnosti. Naše zbirke gramofonskih ploča bile su gotovo identične. Samo sam ja do svoje došla puno jednostavnije i jeftinije. Ali, ukus kod uređenja stana, interes za kulturu, socijalna empatija, puno toga se poklapalo.

Vrlo brzo smo utvrdili da smo imali i slične političke predodžbe – počevši od moderne politike zaštite okoliša do napredne obiteljske politike. Pad Berlinskog zida oboje smo vidjeli kao veliku demokratsku šansu za novo usmjerenje naše zemlje. Puni nade pratili smo rasprave Centralnog okruglog stola koji je radio na prijedlogu novog ustava. On je bio sit komunističkog SED-a, ja sita konzervativne Kohlove vlade.

Početkom 1990. tisuće ljudi su s Istoka selile na Zapad, prije svega mlade žene. Ja sam pak u proljeće 1990. otkazala posao i stan na Zapadu i preselila u dvosobni stan svoga muža na Istoku. Ilegalno, jer u tom trenutku se ja, kao zapadna Njemica, nisam tako jednostavno mogla nastaniti u DDR-u. 

Pitanje "istočne duše"

Ubrzo su mediji uočili da smo rijedak par: zapadna žena s istočnim muškarcem i žive na Istoku. I u svakom intervjuu je u nekom trenutku dolazilo neizbježno pitanje: „Što čini istočnu dušu, što zapadnu?“

Svaki put nas je to pitanje zamaralo. Jednostavno nam ništa nije padalo na pamet. Zaljubili smo se u ono što nam je zajedničko. Nakon nekoliko intervjua imali smo osjećaj da nešto moramo objasniti. Tako smo pričali da i dalje dajemo prednost toaletnom papiru koji smo koristili u djetinjstvu. On tvrdi čvrsti s Istoka, ja meki sa Zapada. Većini je to bilo dovoljno kao objašnjenje različitih stanja duše u ponovno ujedinjenoj Njemačkoj. I godinama kasnije čak su i naši prijatelji bili razočarani kad su otkrili da koristimo samo jedan toaletni papir.

Sve oko nas se poremetilo.

Hochzeitseinladung Ost/West

Pozivnica za vjenčanje u znako istoka i zapada

Nedaleko od nas je istočnoberlinska neonacistička stranka „Nacionalna alternativa“ zaposjela više zgrada. Neonacistička kuća u ulici Weitlingstrasse me je izbezumila. Nacisti na Istoku! Nedaleko odatle su zapadnoberlinski studenti također zaposjeli zgrade u ulici Mainzer Strasse. Dvije Njemačke su bile tek nekoliko tjedana ujedinjene kad su u studenom 1990. zaposjednute zgrade u Mainzer Strasse evakuirane u jednoj od najspektakularnijih policijskih akcija u njemačkoj poslijeratnoj povijesti. Ujutro nas je probudio dolazak policijskih oklopnih vozila. Stara susjeda je stajala na hodniku i vikala: „Počeo je rat.“

Mjeseci srama za druge

U to vrijeme su navečer kroz našu četvrt prolazili kamioni s nizozemskim registracijskim oznakama. Spretne ruke su u starogradnji skidale drvene rukohvate i stare kvake s vrata. Kasnije se to za puno novca moglo kupiti na tržnicama rabljene robe u Amsterdamu ili u Belgiji. Izgledalo je da svi tu zemlju samo promatraju kao plijen. Za istočne Nijemce je to bilo nepojmljivo.

U ljeto 1990. moj muž mi je pokazao svoje najdraže jezero. Odvezli smo se rano mojim malim autom. Kad smo oko podneva htjeli natrag moj auto je bio blokiran jednim skupocjenim BMW-om s minhenskom registracijom. Izaći je bilo nemoguće. Nakon više sati pojavio se mladi par držeći se za ruke, s torbama za kupanje. Kad smo se požalili zbog njihovog bezobzirnog parkiranja, muškarac nam je drsko odgovorio da su jezera dovoljno dugo pripadala nama istočnjacima. I da ih oni sad sebi vraćaju. Bilo mi je da zaplačem.

Berlin Mainzer Straße 1990 Polizeiaktion gegen Hausbesetzerszene

Mainzer Straße u Berlinu 1990- - "Počeo je rat!"

I moja svekrva i svekar su imali iskustva koja nisu smatrali mogućima. Kod njihove vikendice su se odjednom pojavili nepoznati ljudi i mjerili zemljište. Lažno su optuženi za suradnju sa Stasijem na sveučilištu kako bi prekinuli znanstvene karijere i kako bi se zaposlilo nesposobne ljude sa Zapada. A kod poznanika su doživjeli da su najveći poslušnici DDR-ovog režima odjednom postali vatreni zagovornici ponovnog njemačkog ujedinjenja.

Pitanje podrijetla

U tadašnjem Zapadnom Berlinu sam vrlo brzo nakon preseljenja pronašla posao. Očito se vrlo brzo proširilo da stanujem u Istočnom Berlinu i da svakoga dana ujutro i navečer prelazim granicu. Jednoga dana me jedan kolega potapšao po ramenu hvaleći me: „S obzirom da dolaziš s Istoka odlično radiš.“ Kad sam ga pitala, kako dolazi na tu ideju da sam ja s Istoka, uzvratio je potpuno uvjeren u svoj osjećaj: „Vidi se odmah: traperice, košulja od istog platna."

I moj muž se vrlo brzo zaposlio u jednom zapadnonjemačkom poduzeću. Ali prije toga je morao postati državljanin Savezne Republike Njemačke. Ujutro je dakle napustio naš stan u Istočnom Berlinu kao građanin DDR-a, proveo je dan u prihvatnom logoru Marienfelde – danas su tamo smještene izbjeglice. Navečer se vratio kao zapadni Nijemac. Mučio ga je osjećaj izdaje. Ne DDR-a, nego onih koji su se još nadali da mogu samouvjereno ići u ujedinjenje. Na proslavama u poduzeću su se mnogi čudili da ne potječem ja s Istoka, nego on. „Ne bismo nikad rekli. Vaš muž je tehnički tako vješt. I tako dobro se snalazi s bežičnim telefonom.“

Istočna i zapadna obitelj

Moja istočna i moja zapadna obitelj imaju toliko puno ili toliko malo zajedničkoga kao i drugikoji potječu iz različitih dijelova Njemačke. Jedni žive tako daleko jedni od drugih da se ne mogu viđati. Drugi imaju toliko malo zajedničkoga da se ne žele viđati. S Istokom i Zapadom to kod nas nema veze. Samo kad jako intenzivno razmislim pada mi na um jedna zgoda koja ukazuje na različito podrijetlo:

Runder Tisch

Okruglim stolovima boraca za gra+anska prava do demokracije - Leipzig 1990.

Kad smo najavili da je prvo dijete na putu, moja svekrva je kupila mnoštvo stvari za bebe, gdje god je naišla na neku ponudu. Mogli smo opremiti čitav dom za nezbrinutu djecu. Iza toga se krije iskustvo nestašica u DDR-u: kupuj kad nešto dođe. Nekome će već trebati. Moja majka najprije tjednima nije sa mnom razgovarala. Njezino iskustvo je bilo: kad dođe dijete, gotovo je s karijerom žene. Jer, moja majka sa Zapada je doživjela da joj je muž mogao zabraniti da se zaposli. Na Istoku je to bilo drukčije.

Možda su naša djeca zato tako beznadno slijepa za osjećaj tko odakle potječe. Čak i u pubertetu su još pitali tko od roditelja je odakle ili koja baka je sa Zapada, koja s Istoka. I danas ne moraju pitati odakle su njihovi prijatelji. Iz Perua, iz Portugala ili iz Paderborna – najčešće oni to ne znaju.

Kraj političke euforije

Dan njemačkog ujedinjenja 3. listopada 1990. proveli smo s mojom svekrvom, svekrom i njihovim prijateljima. Raspoloženje je bilo turobno. Bili smo potišteni jer smo se proteklih mjeseci prečesto morali sramiti za naše sunarodnjake sa Zapada i s Istoka. Radilo se samo o konzumu, pozicijama i „ratnim profitima". Nekadašnji borci za građanska prava više nisu igrali gotovo nikakvu ulogu. Tko je sumnjao u mudrost procesa ponovnog ujedinjenja smatran je nepopravljivim DDR-nostalgičarom.

Nitko od nas nije toga dana tugovao za DDR-om. Samo za propuštenim šansama.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic