Moja Europa: Upomoć, sjedim u autu i urlam ′fiinaaleee!′ | Panorama | DW | 14.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Moja Europa: Upomoć, sjedim u autu i urlam 'fiinaaleee!'

Intelektualno, uvijek se trudim držati se iznad događaja. Ali ovaj put, to se još nije vidjelo: moja mala Hrvatska je pobjedila Englesku na SP. Zato kolumnistica Jagoda Marinić radije urla "Fiiinaaaaleee!"

Intelektualno, uvijek se trudi držati se iznad događanja. Ali ovaj put kolumnistica Jagoda Marinić radije urla "Finale!"

Hrvatska se upravo napucala u finale. Točno, finale. I ne znam što mi se dogodilo, ali po prvi puta u životu sjedim u jednom automobilu i po ulicama trubim zajedno sa čitavom kolonom zaluđenih nogometom s hrvatskim zastavama koji urlaju do promuklosti. Grad se dobro pripremio za nas, sve je sređeno. Vrtimo se po određenim ulicama: Welcome in Germany! I love it so.

Hrvatska je u finalu. Urlam 'fiiiinaaaaaleeeee' kroz prozor kao da nikad u životu nisam radila ništa drugo. Jedan mališan na semaforu urla nazad i skače naokolo s hrvatskom zastavom koja bi mu mogla biti veći brat. Tako to dakle izgleda, život na ulici. Zašto je to tako samo za vrijeme Svjetskog prvenstva?

Zajedničko gledanje s prijateljima

Pritom sam još donedavno zvučala sasvim drugačije: ma što je sve to? Ta korumpirana Fifa! Sve je to čisti ili prikriveni nacionalizam! Igrači koji zarađuju toliko novca koliko većina njihovih navijača nisu nikad ni vidjeli u životu. A ove godine je još i Rusija domaćin, kome to treba?

Očito – ja. Jer sad sjedim u koloni automobila koji vozi kroz Mannheim. Uglavnom se stoji, policija je dobro postavila prepreke. Ali ljubazno maše. Ja im mašem nazad i zavidim svima koji su bili toliko mudri opskrbiti se muzikom i ukrasiti svoje automobile.

Rado gledam igre SP izvan kuće, sa što više stranaca koliko je moguće i što je više mješovitije društvo. Ove godine sam većinu igara pratila u Mannheimu, jednom od najšarenijih gradova Njemačke. Radnički grad s međunarodnom kulturom svakodnevnice. Kod utakmice protiv Rusije se zezaju Rusi i Hrvati, pritom su svi Nijemci. Jedan par se pridružuje i ponašaju se kao znalci. Upravo su kupili kuću u Hrvatskoj. Smijem se i psujem: to je ta rasprodaja strancima! Usprkos tome zajedno navijamo za njihovu drugu domovinu. Kasnije, kad je Hrvatska pobijedila, svakako žele sa mnom popiti rundu rakije. Ima samo njemačkog Jägermeistera, kažem im. Može i to, kažu mi.

Promatrati utakmicu sa strancima je ista tolika katarza kao što je prije valjda bio karneval. U poluvremenu razmjenjujemo punjače i Power-Banks kako bi napunili mobitele. Na svim kanalima šaljemo poruke prijateljima i rodbini u čitavom svijetu. Hrvatska je odigrala žestoko produženje. Na kraju su uvijek i gubitnici mogli uzdignute glave otići sa igrališta. Nakon utakmice s Rusijom sam samo kao promatrač gledala kolonu slavlja po ulicama: automobili svih slojeva, luksuzne limuzine i stare krntije. Mnogi voze s hrvatskim, ruskim i njemačkim zastavama na automobilu. Ipak ide, mislim. Šteta što mnogi Nijemci ne primjećuju da živimo u doba u kojem su moguće mnoge „ljetne bajke“ kako se naziva ljeto kada su bili domaćini prvenstva 2006.

Distanca? Kakva distanca?

Naravno da sam isprva željela biti iznad svega. Distanca je tako važna u današnjem dobu. Društvo je kolektivna uvreda, ali više nije kolektivno slavlje. Jedne noći onda tweet poznatog srpskog ekonomista u Americi, Branka Milanovića: on misli da je Svjetsko prvenstvo, uz svu korupciju, posljednji globalni veliki događaj. Da, mislim si. Tu možete uvijek naći tema za razgovor sa susjedima, prijateljima i strancima.

Smalltalk za kojeg nemam volje je traženje krivice među njemačkom momčadi. Lothar Matthäus se poklonio pred Putinom: što je tu problem. Mesut Özil koji ne poznaje osnove teorije demokracije. E da, to je najveći problem. Čak i razina rasprava i brbljanja navodnih nogometnih stručnjaka je na višoj razini od ovog mlaćenja prazne slame. Pritom se Njemačkoj dogodilo ono što se dogodilo već nebrojenim svjetskim prvacima: ispala je na početku natjecanja.

Posvuda svi žele komadić od ovog sporta. Hrvatska predsjednica slavi sa momčadi u svlačionici i zato dobiva i hvale i kritike, seksističke i komentare divljenja. I to bi sad sve mogla analizirati, svu tu dvoličnost svijeta u nekom turniru. I mislim si: ma pusti to. Jednostavno uživaj. I podijeli užitak sa milijunima ljudi na svijetu.

Zaleđe - test?

Jagoda Marinic Autorin (D. Piroelle)

Autorica kolumne Jagoda Marinić

Dolazi autobus hrvatske momčadi sa super sloganom: Small Country, Big Dreams. To je bilo svjetsko prvenstvo u kojem su se malene zemlje kao što su Belgija i Hrvatska izborile u četvrtfinale. David protiv Golijata. To je pradavni mit kojeg treba svaki čovjek da bi preživio. Hrvatska, država s toliko stanovnika koliko i Berlin (gotovo), stoji u finalu Svjetskog prvenstva 2018. Mnogi moje kolege pisci i novinari navijaju sa mnom, svi kao navijeni tweetaju od igre do igre. Ujutro čitam analize postavki momčadi. Imam spreman odgovor, što je zaleđe jer mnogi muškarci još uvijek misle da je to konačan test za neku ženu koja želi komentirati nogomet.

Nakon pobjede je tisuće puta podijeljen tweet o Modriću. Kako je kao dječak izgubio djedu u ratu. Kako je kao izbjeglica došao u Zadar. Kako je bio previše stidljiv. I kako je postao Luka Modrić, duša momčadi koja je dospjela u finale. Nakon svake igre mnoštvo stranaca mi čestita na twitteru, stare studentske kolege iz čitavog svijeta čije brojeve više niti nemam u mom adresaru. Moram biti ironična: što sam ja za to učinila? Ali ipak odgovaram: Thank you, you were great too! Big hug!

Uvijek sam bila za Underdogs. Svjetsko prvenstvo nije samo natjecanje nacija. To je i turnir snova: svjetska slava za malene zemlje. Borbeni duh prije novca. Među internacionalnim klubovima pobjeđuju obično najbogatiji. Igrači se mogu kupiti. Ovaj put pobjeđuje momčad jedne zemlje koja nema niti stadiona na kojem bi mogla održavati takve utakmice. O treneru je jedva netko nešto čuo. Velike zvijezde kao što su Messi i Ronaldo su pale. I odjednom sam ponosna, pritom kažem uvijek, za zemlju u kojoj ste rođeni ne možete ništa. Slušam sve kritične glasove s kojima se inače uvijek slažem: pozornica nacionalizma, platforma za ekstremnu desnicu... Slušam ih, ali ih ne čujem.

Uživajte dečki!

Ne možete uništiti na svijetu baš sve što ima više značaja. Tako čitam intervjue nakon igara s trenerom Zlatkom Dalićem. On se obračunava sa svojim zemljacima koji nisu vjerovali takvu seriju pobjeda njegove momčadi. Podsjeća što to znači boriti se, vjerovati u sebe i da, što je učinak. To je slavlje društva koje se mjeri po učinkovitosti. Ne moram li najkasnije sad ispasti i reći; ja sam za socijalno, solidarno društvo?

Umjesto toga, idem na stranicu Ivana Rakitića i uzdižem ga u nebesa jer svoje tweetove bez greške objavljuje na tri jezika. I zato jer slavi svoje bratstvo s Modrićem dok drugi od njih stvaraju rivale. Fraternité, mislim si i opet se osjećam malčice kao intelektualka.

Da, Hrvatska će u nedjelju igrati u finalu protiv Francuske. Biti će znoja i plača, a ovako ili onako će biti grljenja. A Zlatko Dalić, posve u skladu svog zlatnog imena će prije toga reći: Uživajte! Uživajte dečki u svojoj igri. To i ja činim. Vive la Irrationalité.
 

Preporuka uredništva