Moja Europa: Pokažite nam malo suosjećanja, molim vas! | Panorama | DW | 06.01.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Moja Europa: Pokažite nam malo suosjećanja, molim vas!

U mnogim zemljama istočne i središnje Europe se ljudi osjećaju kao Europljani druge klase. To je izvor frustracija. Oni čeznu za malo više razumijevanja, piše u kolumni Stanislaw Strasburger.

„Prava njemačka kemija" – u ušima nekih Poljaka to može zvučati jezovito. Ali ipak, nedugo nakon pada komunizma 1989. je upravo ta reklama jamčila sigurnu prodaju. Jer svaka domaćica u Poljskoj se zaklinje: samo prašci za pranje i sredstava za čišćenje koji su proizvedeni u Njemačkoj i bili određeni za njemačko tržište su prave njemačke, dakle vrhunske kvalitete. Isti proizvod „Made in Poland" ništa ne vrijedi: „Persil" nije isto što i „Persil", „Omo" nije isto što i „Omo".

Tako ispada da je „Prava njemačka kemija" još i danas popularni natpis na štandovima ne samo uzduž granice sa Njemačkom, nego i u unutrašnjosti zemlje, uključujući i moj rodni grad Varšavu. Uvijek iznova je moja majka prelazila pola grada do tržnice da bi nabavila teške vreće praška za pranje po dvostruko većoj cijeni.

Europljani druge klase

I sad kad sam već odrastao, živim preko šest stotina kilometara od moje majke i silom prilika sam perem moje rublje, to je još uvijek njen ponos. Sve do danas kaže: „Učinila sam sve što sam mogla da svi vi kod kuće ne idete naokolo u šlampavo opranoj odjeći kao posljednje skitnice."

Čvrsta je vjera brojnih građana srednje Europe da su vječiti „Europljani druge klase". To je obilježilo i prvi odlazak u inozemstvo novog poljskog premijera Mateusza Morawieckog gdje ga je put naveo upravo u Budimpeštu.

Tamo su odjekivale velike riječi. Pod naslovom „Još Poljska ni' propala, dok mi živimo" – citat iz poljske nacionalne himne, Viktor Orban je na socijalnoj mreži objavio video povodom dolaska gosta iz Poljske. U njemu govori kako srednja Europa danas fenomenalno funkcionira. U doba kad su obje zemlje (2004.) pristupale Europskoj uniji, nitko nije mogao pomisliti da će danas moći nazvati „motorom Europske unije". Izvješća o posjetu u poljskim medijima bliskim vladajućem PiS-u uklopila su se u taj tonalitet. U istovremeno objavljenom komentaru, utjecajna Gazeta Polska piše: „Države takozvane stare EU ne razumiju probleme i interese srednje i istočne Europe. (...) Tako Poljska mora stvoriti savez prijateljskih zemalja koji bi bio u stanju izraziti te probleme i interese."

Osjećaji i razumijevanje

Povrijeđeni osjećaji su rezistentni na bilo kakve argumente. Zato je potpuno svejedno da li je Orban prije svega pragmatičar koji se zapravo u mnogim, iz poljskog očišta strateški važnim pitanjima postavlja protiv interesa Varšave. Poljska oporba Morawieckom i njegovim medijima može o tome pisati koliko hoće, uvjerit će samo one koji su već uvjereni.

Povrijeđene osjećaje, to je poznato, može se prihvatiti sa empatijom. U međuljudskom odnosu takvo razumijevanje pokazuje svoj ljekovit učinak. Slično je i sa kolektivnim osjećajima. Gazeta Polska i više nego jasno pokazuje, za čim se tu čezne: vlada osjećaj da ih se ne razumije i želi da druga strana shvati njihove potrebe.

Europa se danas često bavi politikom sjećanja. To je veoma časno, pogotovo jer je većina pogođenih iz Drugog svjetskog rata i doba kolonijalizma već odavno mrtva. Ono što mi trenutno nužno trebamo jest njega odnosa.

Jer Europska unija jest neka vrsta odnosa. Sa ugovorima koji stvaraju okvire za zajednički život, ali prije svega sa osjećajima stanovnika kontinenta koji vjeruju da među njima postoji emocionalna i veza stvorena preko zajedničkog svjetonazora.

Krive i prave riječi

Stanislaw Strasburger (Mathias Bothor)

Autor kolumne Stanislaw Strasburger

Da li Henkel ili Unilever doista namjerno stvaraju manje vrijedne proizvode za tržišta srednje Europe, to nije važno. Možda se to ne može niti dokazati. Baš kao niti europska politika Berlina ili Pariza koja se vodi na uštrb zemalja srednje Europe, kao što neki tvrde.

U sretnoj vezi se ne radi toliko o tome da se bude u pravu. Izgovaraju se potrebe, sluša se svog partnera i pokušavaju se međusobno ispuniti želje.

Da li bi bilo naivno očekivati da i koncerni i vlade, shodno tom iskustvu, pokažu svoju empatiju i to sad i ovog trenutka? Da se suoče sa kolektivnom povredom osjećaja? Čak i ako zapravo nije bilo zlih namjera, ali je ipak bio stvoren takav dojam?

U mnogim europskim medijima i političkim govorima u međuvremenu vlada prava poplava izjava o iskoraku udesno u Poljskoj i drugim zemljama. Iskreno rečeno, toga mi je pun nos: tih jadikovki, tih poduka, zgražanja, polarizacije i na kraju krajeva, stvaranja neprijateljstava.

Suosjećajne riječi mogu izliječiti osjećaje. Ali ako se kažu krive riječi u krivo vrijeme, odnosi se raspadaju. Iz ljubavnika nastaju neprijatelji i tada više nikakve riječi ne pomažu.

Stanislav Strasburger je rođen u Varšavi, on je pisac i menadžer kulturnih zbivanja. U obliku knjige su od njega nastala djela „Besessenheit.Libanon" (Opsjednutost.Libanon) i „Der Geschichtenhändler" (Trgovac pričama). Živi naizmjence u Berlinu, Varšavi i u raznim mediteranskim gradovima.

 

Preporuka uredništva