Moja Europa: NVO kao glavni neprijatelj | Panorama | DW | 15.12.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Moja Europa: NVO kao glavni neprijatelj

Populisti u srednjoj i istočnoj Europi optužuju nevladine organizacije da potkopavaju nacionalno jedinstvo i slijede egoistične interese. Ti populisti ne žele da se građani organiziraju, smatra Ivajlo Dičev.

Ivajlo Dičev

Ivajlo Dičev

„Norvežani, gubite se! Naša djeca nisu na prodaju!" U Sofiji su proteklih mjeseci na ulicu ljudi izlazili bijesni s plakatima na kojima su se mogle vidjeti takve poruke – mješavina nacionalista, religioznih fundamentalista i ogorčenih protivnika novog nacrta zakona o socijalnim davanjima u Bugarskoj. Slično nezadovoljstvo izazvala je i predložena „Strategija za dijete" (paket mjera za bolju zaštitu djece) i prije toga Istanbulska konvencija (za suzbijanje nasilja nad ženama). Tu konvenciju mnogi u Bugarskoj vide kao put za legalizaciju istospolnih brakova i „trećeg spola".

I ovoga puta postoji sumnja da država planira ugroziti „tradicionalnu bugarsku obitelj". Ali kakve veze imaju Norvežani s tim? Više nevladinih organizacija, koje su bile uključene u ova tri projekta, dobile su novac od EEP-a (Europskog ekonomskog prostora) i Norveške ("EEA and Norway Grants"). U tom kontekstu tabloidi su šokirali Bugare s pričama o tome kako norveška služba za zaštitu djece Barnevernet obiteljima oduzima djecu.

Bugarska: Mobilizacija za „nacionalni suverenitet"

Takvi obrasci se uvijek iznova ponavljaju. Novom populizmu su potrebni neprijatelji i on optužuje brojne nevladine organizacije za potkopavanje nacionalnog jedinstva, egoistične interese i za privatizaciju javnih programa. Pritom nije riječ o svim nevladinom organizacijama, s obzirom da se roditelji, patrioti, vjernici i tradicionalisti i sami udružuju u nevladinim organizacijama. Neprijateljstvo je usmjereno prema onim organizacijama koje se sponzoriraju iz inozemstva. Za te „izdajnike“ u Bugarskoj čak postoje pogrdni izrazi kao što su „sorošoid“ (za nekog tko uzima novac od zaklade američkog milijardera Georgea Sorosa i time postaje njegov „sluga") ili „grantadija" – „grant-umjetnik" (onaj koji moli za „grantove" – dakle financijsku pomoć ili stipendije).

Nacionalističke stranke u Bugarskoj se još od 2017. godine bore za zakon koji bi zabranio da udruženja sudaca dobivaju novac iz inozemstva. Nacrt zakona koji je predstavljen ove godine predlaže da se financiranje koje dolazi izvan EU-a (na primjer od američkih sponzora) proglasi nelegalnim. Ekstremno desna i proruska stranka Ataka čak želi zabraniti profesionalna udruženja u pravosuđu. U toj novoj mobilizaciji za zaštitu nacionalnog suvereniteta lako se može prepoznati odjek borbe protiv takozvanog „imperijalističkog manevra zbunjivanja protivnika“, iz vremena komunističke diktature.

Putin je 2012. godine potpisao zakon koji nalaže da se nevladine organizacije, koje se financiraju sa Zapada, deklariraju kao „strani agenti". Taj zakon ne cilja samo na organizacije s političkim aktivnostima već i na one koje u fokusu imaju humanitarni rad i civilno društvo. U međuvremenu, nevladina organizacija oporbenog političara Alekseja Navalnog nije jedina koja se vodi kao „strani agent“, već i ruska organizacija za zaštitu ljudskih prava Memorijal, koja podsjeća na žrtve komunizma.

Plakati protiv Sorosa u Mađarskoj (srpanj 2017.)

Plakati protiv Sorosa u Mađarskoj (srpanj 2017.)

Mađarska: demonizacija Sorosa, pritisak na NVO

Mađarski premijer Viktor Orban nije uspio samo u Europi iskoristiti demonizaciju Georgea Sorosa za svoje potrebe. Zakon o transparentnosti organizacija koje se financiraju iz inozemstva iz 2017. godine i poseban porez od 25 posto za nevladine organizacije čiji rad ima veze s migracijom, Orban je kao dobar primjer ponudio autoritarnom režimu u Turskoj i populističkoj vladi Italije. Kritičke reakcije koje su stizale od strane Europske komisije do sada nisu dale rezultata.

Naravno da može biti problematično kada paralelne strukture nevladinih organizacija stvaraju javne institucije i socijalne ustanove, kada ljudi koji nisu na državnoj funkciji pripremaju projekte za nove zakone, organiziraju prosvjede ili se brinu za obrazovanje naročito ugroženih društvenih grupa. Ali osnivanje nevladinih organizacija u teškim prijelaznim vremenima devedesetih godina je često bio šok i zato što je tada došlo do sloma državnih institucija i zato što su nevladine organizacije preuzele čitav niz javnih aktivnosti. Za neke intelektualce takve organizacije su tada bile šansa da zarade novac. Teoretski to važi i danas, ali u međuvremenu plaće u privatnom i državnom sektoru prelaze plaće koje se mogu zaraditi u „trećem sektoru“. Ipak, tema novac je ostavila neku vrstu traume, zato što su prosječni građani puni zavisti prema ljudima iz nevladinih organizacija koji komuniciraju na engleskom jeziku i u vezi su sa Zapadom i čiji život u toj istoj zemlji djeluje znatno lakši.

Složiti se oko zajedničkih vrijednosti

Mora postojati konsenzus o tome koje aktivnosti podržavaju globalni sponzori: u to recimo treba spadati vladavina prava. Ukoliko se postigne jedinstvo u vezi zajedničkih vrijednosti, više ne bi trebalo biti važno odakle novac dolazi, upravo u EU-u i na euroatlantskom prostoru. Ali ekstremni desničari napadaju upravo te vrijednosti liberalne demokracije.

Kada se građani organiziraju unutar nevladinih organizacija, oni postaju prepreka autoritarnim političarima: ne samo zbog onoga što konkretno rade, već i zato što javnost u inozemstvu mobiliziraju protiv lokalnih autokrata. Njihov glavni cilj je kontrola vlast. To je razlog zbog čega su i međunarodne nevladine organizacije nakon velikih promjena „uvezene“ u istočnu Europu. U devedesetim godinama se pretpostavljalo da bi pomoć iz inozemstva trebalo kombinirati s nacionalnom, koja bi postepeno nadvladala. Ali nažalost u Bugarskoj ili Rumunjskoj ni danas nema domaćih poslovnih ljudi koji primjerice podržavaju nevladine organizacije koje se brinu o manjinama – umjesto toga oni obično daju prednost nogometnim klubovima i folklornim festivalima.

Zašto populiste toliko ljuti financijska pomoć koju nevladine organizacije dobivaju iz inozemstva, ako se time nadoknađuje nedostatak novca u zemlji? Oni ne žele da se građani organiziraju. Filozofkinja Hannah Arendt je pisala da su totalitarne vladavine moguće onda kada se nacija sastoji od izoliranih, obeshrabrenih i sumnjičavih pojedinaca. To važi i za populističku vladavinu.

Ivaylo Ditchev je profesor kulturne antropologije na sveučilištu u Sofiji. Predavao je između ostalog i u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic