Možemo li (opet) vjerovati bankama? | Gospodarstvo | DW | 25.03.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

Možemo li (opet) vjerovati bankama?

Američki predsjednik smatra da su banke "previše stegnuli" kontrolama te da bi ih opet trebalo pustiti na miru. U Europi je za nadzor banaka nadležno posebno tijelo ESB-a. A tamo se ni ne pomišlja na to da opuste uzde.

Od stupanja na dužnost predsjednika Trumpa u američkim novčarskim institucijama vlada dobro raspoloženje. Ne samo zbog njegove i izjava njegovih bliskih suradnika kako bi "trebalo preispitati" regulativne mjere koje su uvedene nakon krize izazvane špekulacijama u bankarskom sektoru, nego i po poslovanju se često čuje kako američkim bankama "ide bolje" nego europskim. I opet se čuje argument kako su europske novčarske institucije u "previše tijesnom korzetu" koji im je nametnut nakon sloma Lehman Brothersa i potresa kojeg su "truli krediti" s nekretninama u SAD-u izazvali na tržištu kapitala čitave naše planete.

Deutschland Sabine Lautenschläger-Peiter Juristin (picture-alliance/dpa/M. Tirl)

Sabine Lautenschläger

Iako je u ljudskoj prirodi da se zaboravlja, neugodne stvari se zaboravlja još brže, a neugodne stvari za koje smo sami bili odgovorni se često zaboravljaju po ekspresnom postupku - svi mi, i kao štediše i kao oni koji su platili porez s kojim je onda "spašen" čitav niz novčarskih institucija, rebali bi se potruditi da ne zaboravimo 2008. i krizu koja je tada izašla na vidjelo. I potpredsjednica odbora za nadzor poslovnih banaka ESB-a Sabine Lautenschläger upozorava da i "više od osam godina nakon krize, banke još uvijek trebaju sigurnost koju im daje ova regulativa". "Bila bi velika greška olabaviti pravila", upozorila je ova predstavnica Njemačke središnje banke u tijelu od šest članova takozvanog "Europskog nadzornog tijela za banke" na sastanku održanog ovog tjedna u Beču.

Opasno je zaboraviti...

Još je bolje da se vratimo čak i dalje u prošlost, u dvadesete godine prošlog stoljeća. Tada još zapravo uopće nisu postojale nikakve institucije za nadzor banaka ni s jedne niti s druge strane Atlantika. Banke su građane podsjećale na svoj temeljni kapital i "ugled" koji uživaju i on je trebao biti dovoljan da im građani povjere svoj novac. Ishod je poznat: svako malo su se događale jagme štediša koji su jurili u banke kad su čuli da su one dospjele u poteškoće kako bi barem pokušali spasiti svoju ušteđevinu. Ali nakon općeg burzovnog sloma 1929. se to promijenilo i počela su se stvarati pravila i za svijet novčara i banaka.

Do 2007. su i banke baratale "financijskim proizvodima" - certifikatima, derivatima i špekulativnim elementima o kakvima u dvadesetim godinama još nisu niti u bankama sanjali da bi itko normalan za tako nešto htio dati svoj novac. Jer ti proračuni certifikata su u međuvremenu postali toliko složeni da ih prije krize često nisu shvaćali ni službenici banaka koji su ih nudili na prodaju, a kamo li ulagači - i čitava javnost.

ARCHIVBILD Zentrale von Lehman Brothers (picture-alliance/dpa)

Vratolomije tržišta novca su postale previše složene da bi ih još razumjeli "obični" ljudi - ali i političari. Nadzor je zato nužno potreban.

Što je zadaća SSM-a?

Ipak, i u Europskoj središnjoj banci je potrajalo sve do studenoga 2014. kada je uspostavila tijelo koje će znati "gledati u prste" bankama i redovito provoditi "ispite izdržljivosti" banaka u eventualnim kriznim vremenima. Na čelu tog tijela prozaično nazvanog Single Supervisory Mechanism, SSM, je Francuskinja Daniele Nouy. Ona posve kratko sažima zadaću tog mehanizma: ako neka banka i dospije u poteškoće, onda ta novčarska institucija mora biti i u stanju izvući se iz njih. A ne da, kao do tada, ako bude dobiti, da ga trpa u svoje džepove, a ako dođe do gubitka - da traži od države novac za spas jer je "prevelika da bi propala".

SSM trenutno nadzire oko 120 banaka - 21 od njih imaju sjedište u Njemačkoj. Prije svega je to tijelo zaduženo za nadzor banaka u zoni eura, ali i druge banke mogu zatražiti nadzor kako bi dokazale svoju likvidnost. U svakom slučaju je monitoring obvezan za tri najveće banke u svakoj zemlji zone eura, a pod kontrolu automatski dospijevaju i novčarske institucije koje su zatražile pomoć države. Ali SSM zanimaju prije svega "veliki" igrači u Europi: banke koje drže najmanje 20% kapitala neke članice i banke u čijim se knjigama vodi 30 milijardi eura - ili više od toga. One se redovito podvrgavaju takozvanom "testu opterećenja", a rezultati izdržljivosti tih banaka se onda javno objavljuju. Slijedeći je na redu 2018. godine.

Ima i nedostataka...

Ma koliko je teško vjerovati u objektivnost američkog predsjednika Trumpa zbog njegovih bliskih veza sa svijetom novca, u proteklih osam godina se doista pokazalo da neka pravila nisu baš najsretnije riješena. Na primjer, jasno je zašto se nakon (ponekad vratolomnih) špekulacija početkom stoljeća tim propisima tražilo i određeno "vlastito učešće" - u nadi da će onda i bankovni špekulanti biti oprezniji ako se i sami mogu "opeći". Ali što je to "vlastito učešće"? Obuhvaća li ono i kapital partnerskih banaka? To nisu nevažna pitanja u ekonomiji, jer nije samo bitna ukupna masa novca, nego i brzina kojim se on "okreće". A s velikom pričuvom koja se traži od banaka, onda je moguće i da je (trenutni) problem i što je previše novca "zamrznuto".

Euro Symbol Frankfurt (picture alliance/AP Photo/M. Probst)

SSM bi možda trebalo biti posve zasebno tijelo, ali i kao poseban ogranak ESB-a je mnogo bolji - nego ništa.

I njemačka Bundesbank je već kod osnutka SSM-a upozorila na mogući problem: sukob interesa. Jer to je tijelo Europske središnje banke i na nju ne smije utjecati ni mišljenje ovog kontrolnog tijela i o pojedinim bankama i o posljedicama koje odluke Središnje banke imaju na poslovne banke koje se nadzire. Trenutno je to riješeno da je SSM neovisno tijelo unutar ESB-a i njegovi članovi nemaju utjecaj na odluke čitave ESB. Ali možda bi posve neovisno europsko tijelo bilo također dobro rješenje.

Novi izazovi bez novih dogovora

Sabine Lautenschläger upozorava i na još jedan ozbiljan problem koji nije obuhvaćen SSM-om: u razgovoru za list Handelsblatt ona to zove "sektor banaka u sjenci" i misli na čitav niz oblika investicijskih fondova, društava i tvrtki u novčarskom svijetu koji ponekad raspolažu upravo golemim kapitalom - i koje zapravo još praktično nitko ne nadzire. Jer ova predstavnica Njemačke u SSM-u je sasvim jasna kad je riječ o liberalnom tržištu: "Nakon 2008. više ne vjerujem u snagu tržišta koje će se samo regulirati." Kontrola je neophodna "ne samo zato da bi se zaštitili porezni platiše, nego i da bi se osigurala stabilnost tržišta novca".

Ovoga ponedjeljka (27.3.) će SSM održati svoju redovitu godišnju konferenciju za novinare. Opet zbog zbivanja s druge strane Atlantika je posebno zanimljivo što će tamo biti rečeno: jer Europa očito ne pomišlja na to da "popusti uzdu" svojim novčarskim institucijama, ali u globalnom svijetu novca takva pravila imaju smisla jedino i na globalnoj razini. Već dugo se radi na novoj kolekciji pravila u bankovnom sektoru, takozvanom Baselu III. Ta pravila određuju čitav niz parametara kojih se banke trebaju držati: granicu zaduživanja (Leverage Ratio), minimalni vlastiti kapital (Common Equity Capital Ratio) pa sve do udjela novca kojim će se pokrivati anticiklički procesi na tržištu.

Zapravo je i prethodnik Basela III, Basel II nastao na poticaj SAD-a - ali ni taj europski sporazum iz 2007. zapravo nikad nije posve primijenjen s druge strane Atlantika. Je li administracija predsjednika Trumpa spremna pregovarati o novim, još strožim pravilima za bankovni sektor - to treba još vidjeti.

 

Preporuka uredništva