Može li libanonska vojska uopće spriječiti sukobe?

To je zapravo i Izrael već odavno zahtijevao, a čini se da je to važna prekretnica u ovom ratu. Ali postoji i problem: libanonska vojska jedva da je sposobna ispuniti zadaću koja se na taj način pred nju postavlja.

Službena internetska stranica libanonskih oružanih snaga još se sredinom srpnja hvalila postignutim uspjesima: privedene su 454 osobe pod sumnjom da su vozili bez vozačke dozvole, švercali gorivo, bili umješani u tučnjavu, prekršili zakon o prijavljivanju, pucali iz vatrenog oružja, zanemarivali vojnu dužnost, rušili stupove dalekovoda, bili umješani u krađu, šverc drogom, prostituciju ili napadali vojnu ophodnju. Samo dan nakon tog službenog priopćenja, počeo je rat s Izraelom. Dok izraelsko zrakoplovstvo razara čak i dijelove glavnog grada Bejruta, tek rijetko stižu vijesti i o aktivnostima službene libanonoske vojske. S druge strane, rat dolazi i u njihove vojarne i položaje: od početka rata poginulo je 29 vojnika, iako 70.000 pripadnika libanonske vojske praktično uopće ne sudjeluje u vojnim operacijama.
Teoretski, naravno da je njezina zadaća – citiramo publikaciju libanonske vojske – "spriječiti izraelsku okupaciju i agresiju", baš kao i štititi građane Libanona i interese zemlje od svih opasnosti. U proteklom se razdoblju doista malo od toga vidjelo. Ali sada bi 15.000 pripadnika te iste vojske trebalo – vjerojatno uz pomoć međunarodnih snaga – zauzeti jug Libanona kako bi i tamo uspostavila autoritet središnje vlasti i potisnula snage Hezbolaha.

Daleko od stvarne sile

Postoje bar dva ozbiljna problema u takvom planu: Prvi je problem što su oružane snage Libanona i fizički preslabe kako bi se suprotstavile Hezbolahu. Čak je i izraelska vojska, s budžetom od 9 milijardi dolara i pratkično neograničenom vojnom podrškom Sjedinjenih Američkih Država, očito podcijenila vojnu silu Hezbolaha. Što onda može učiniti vojska Libanona? Njezin je proračun oko pola milijarde dolara, gotovo da nema ni zrakoplovstva niti ratne mornarice. Vojsku čine uglavnom ročnici, koji služe vojsku 6 mjeseci, jer je upravo prošle godine provedena korjenita reforma oružanih snaga. Od oklopnih vozila, Libanon raspolaže s oko tisuću oklopnih transportera i jedva tristotinjak, uglavnom starih ruskih tenkova, T-54. Ali puno je veći drugi problem: tko sjedi u tim tenkovima i što on misli o Hezbolahu i Izraelu.
Državi Libanon, bolje rečeno svim njenziim različitim etničkim i vjerskim skupinama, od šijita, sunita, druza i različitih kršćanskih struja, do sada nikada nije bilo u interesu stvoriti nekakvu snažnu središnju oružanu silu. Po Ustavu, na čelu vojske je uvijek zapovjednik kršćanske vjeroispovjesti, ali što je vojni čin niži, to je više muslimana-šijita. Već i ideja kako će čitave oružane snage imati isti stav prema šijitima Hezbolaha i kako će upravo oni spriječiti napade Hezbolaha na Izrael - prilično je upitna. Obratno, ni sam Hezbolah nema samo podršku šijitskih muslimana nego i mnogi drugi u Libanonu u "Božjoj stranci" vide jedinu učinkovitu organizaciju u borbi protiv Izraela. Svaki incident između Hezbolaha i libanonske vojske zato bi gotovo sigurno doveo do sukoba na lokalnoj razini – pa možda i do novog građanskog rata.

Dobra za mimohode i simbolično prisustvo

Već i to je do sada bio dovoljno dobar razlog da se libanonska vojska u pravilu držala izvan bilo kakvih sukoba. Jer, ni prvi, a još manje drugi problem,ne mogu se lako riješiti. Sjedinjene su Države doduše Libanonu obećale 11 milijuna dolara vojne pomoći, ali obzirom na milijarde koje odlaze u izraelsku vojsku, to nije ni kap u moru. Njemačka je obećala obuku vojnika Libanona, ali to je više djelovalo kao pokušaj Berlina da ne mora slati vlastite vojnike u to područje, nego kao prilika da se išta promijeni u spremnosti vojske Libanona.
Oružane će snage Libanona ostati ono što su već dugo: dobre jedino za vojne mimohode i sredstvo za pokazivanje prisutnosti središnje Vlade. Doduše, sretne su one zemlje koje svoju vojsku ne trebaju za ništa drugo, ali Libanon sasvim sigurno ne spada među njih. Kako bi se suočile s krizom kakva je sada, Bejrut treba snažnu, odlučnu i sposobnu oružanu silu. Ono s čim trenutno raspolaže prije je potpuna suprotnost od toga.