Mjesto sjećanja, što znači biti prognan iz doma | Politika | DW | 21.06.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Njemačka

Mjesto sjećanja, što znači biti prognan iz doma

U Berlinu se otvara stalna izložba Dokumentacijskog centra za bijeg, protjerivanje i pomirenje. Tu nije samo riječ o 14 milijuna Nijemaca koji su bježali nakon Drugog svjetskog rata, nego i o današnjim bjeguncima.

Za Stefana Fergera je odjednom sve bilo drugačije nego što je mislio da će biti. Bilo mu je tek 14 godina i njegova obitelj je živjela u mjestu na sjeveru Srbije kad je na koncu Drugog svjetskog rata trebalo bježati od nadolazećih partizana i Crvene armije. Tako je umjesto u internat krenuo u zbjeg: on je bio najstariji muškarac u toj skupini tako da je njega zapala dužnost da ih vodi čitavim putem, sve do Gornje Austrije.

To je samo jedna od priča koja je prikazana u Centru za bijeg, protjerivanje i pomirenje koje se ovog ponedjeljka otvara u Berlinu uz prisustvo kancelarke Angele Merkel. To jest mjesto sjećanja na oko 14 milijuna Nijemaca koji su u Drugom svjetskom ratu morali pobjeći iz svojih domova, ali i tu se podsjeća što je bio uzrok: zločini nacista i rat koji je Njemačka počela - čak i berlinski spomenik Holokaustu nije daleko od ovog centra.

Direktorica centra, Gundula Bavendamm

Direktorica centra, Gundula Bavendamm

Znate li što znači gubitak doma?

Ali tu se ne podsjeća samo na prognane Nijemce, objašnjava Gundula Bavendamm, direktorica Dokumentacijskog centra: "Tu se radi o bijegu i protjerivanju Nijemaca, ali i mnogih drugih ljudi." Pouka čitavog centra je za direktoricu da i današnji naraštaji "razumiju, što znači gubitak (doma)".

Tako već na prvom katu stalne izložbe se posjetiteljima prikazuje povijest prisilne migracije u Europi i svijetu, sve do današnjih dana i izbjeglica iz Sirije ili muslimana Rohingje koji bježe iz budističkog Mianmara. Na drugom katu je onda izložba o prognanim Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata, ali prije toga valja proći i pored podsjećanja na doba nacizma, na holokaust i zašto su savezničke vojske uopće došle u Njemačku.

Treći dio izložbe je posvećen dolasku i podjeli izbjeglica na tadašnje Okupacione zone u koje su saveznici podijelili Njemačku. Izložba se prostire na preko 5000 četvornih metara i sadrži autentične predmete, filmske zapise tog doba i ploče s informacijama. Izložba je smještena u takozvanu Njemačku kuću, ime koje je dobila 1974. kao mjesto prihvata bjegunaca iz tadašnjeg DDR-a. Zgrada sagrađena početkom dvadesetih prošlog stoljeća je potpuno obnovljena za 63 milijuna eura.

Izložbena ploča u ovom Centru

Promjenom granica Njemačke je mnoštvo Nijemaca postalo nepoželjno tamo gdje su stoljećima živjeli. Ali nikad se ne treba zaboraviti: rat je i počela Njemačka.

Nikakva "izbjeglica"!

Na koncu Drugog svjetskog rata s istoka Europe nisu bježali samo mnogi Nijemci, nego i brojni Poljaci ili Mađari. Takozvani "protjerani iz domovine" (Heimatvertiebene) su pobjegli na područje koje je tada ostalo kao njemačka država podijeljena u četiri okupacione zone - Američku, Britansku, Francusku i Sovjetsku. Naravno da su prije svega htjeli u ono što će ubrzo postati Zapadnom Njemačkom - tamo su u prvim godinama nakon rata oni činili gotovo 20% biračkog tijela, ali mnogi nisu dospjeli dalje od Sovjetske zone, tamo su oni činili gotovo četvrtinu stanovništva.

Njihov život je bio i više nego težak jer neposredno nakon rata nije bilo ničega dovoljno niti za starosjedioce, a gradovi su bili tek ruševine. U Sovjetskoj zoni koja će ubrzo postati Istočna Njemačka je bio politički problem uopće nekome priznati da je morao pobjeći iz neke druge "bratske socijalističke" države - tako da nisu smjeli niti reći da su izbjeglice. Službeni izraz je bio "preseljene osobe".

Angela Merkel na godišnjoj skupštini BdV

Udruga prognanika je neposredno nakon rata imala i veliki politički utjecaj - što je ostalo sve do današnjih dana

Teško pitanje državnih granica

Na Zapadu su se prognanici ubrzo udružili u Udruge prognanika, ali to je bio i golemi politički problem za novu Njemačku: oni su teško željeli prihvatiti nove granice, na istoku mnogo manje Njemačke. Tako je i čitavo poglavlje izbjeglištva imalo i političku, prije svega ekstremno desnu dimenziju što se odnosi i na Eriku Steinbach, tadašnju zastupnicu CDU-a i od 1998. do 2014. predsjednicu Udruge izgnanika sa 1,3 milijuna članova.

Još u njeno doba je pokrenuta inicijativa otvaranja ovakvog spomen-centra, ali tu su se čuli oštri izrazi negodovanja iz Češke i osobito Poljske, država odakle je i došlo mnoštvo tih protjeranih Nijemaca. Tu je vladalo nepovjerenje kako će se Nijemci tu prikazati tek kao žrtve, a ne kao počinitelji zločina u doba nacizma. Ipak, Bundestag je 2008. prihvatio osnivanje Zaklade koja bi na pravi način prikazala protekle događaje, makar je Erika Steinbach tu imala drugačije mišljenje. Na koncu, 2017. je istupila iz CDU-a i priključila se AfD-u. Današnja direktorica Bavendamm je nije ni pozvala na otvorenje.

Seoska kola koja su koristile izbjeglice

Hitlerovo "tisućgodišnje carstvo" je završilo bijegom milijuna Nijemaca koji su najčešće pješice morali bježati od kuće.

Ta je tema još uvijek osjetljivo pitanje, tim više što je mnoštvo Nijemaca koji su potomci tih izbjeglica. Među njima je i zastupnik CSU-a Stephan Mayer koji sjedi u Vijeću zaklade ovog dokumentacijskog centra, što mu "osobito leži na srcu" kao "unuku izbjeglica iz Sudeta" - današnje Češke. On smatra kako će i ovaj centar pomoći "pomirenju Nijemaca sa samima sobom", a kako će izbjeglice konačno imati mjesto koje će "podsjećati na milijune sudbina i pomoći obraditi ovo posljednje poglavlje Drugog svjetskog rata."

Ipak, dugo je potrajalo da je ovaj centar konačno i otvorio svoja vrata, što direktorica Gunudla Bavendamm obrazlaže kako za "bolna poglavlja" svoje prošlosti "društva često trebaju određeno vrijeme." Ulaz u ovaj Dokumetancijski centar o bijegu, progonu i pomirenju je slobodan.