Mješoviti brakovi u Njemačkoj

Svaki šesti brak sklopljen u Saveznoj Republici Njemačkoj danas je mješoviti brak - dvoje ljudi iz različitih kulturnih krugova imaju priliku proširiti svoje horizonte, partnerstvu to daje često i dodatnu draž, ali nerijetko se u takvim vezama sudaraju dva različita svijeta. Razumijevanje među narodima između dnevne i spavaće sobe na žalost nije uvijek i priča s happy endom.

”Ured za strance nije htio produžiti dozvolu boravka zbog sumnje da je brak prividan.” - ”Njemačko me veleposlanstvo na primjer pitalo znaju li moji roditelji da se želim udati - imala sam tada 28 godina.” - ”Nevjerojatno što vam se kaže: zar niste mogli naći nekog njemačkog muškarca?” To su iskustva nekih Nijemaca i njihovih partnera.

Poznate su priče o iznenadnim upadima službenika ureda za strance u stan u potrazi za tragovima zajedničkog života - od dvije četkice za zube do odjeće u ormarima. Pri tom binacionalni parovićele samo jedno: ”Živjeti skupa jednako kao i neki njemačko-njemački par u susjedstvu, ali stalno nas se čudno gleda na ulici, čudno nas gledaju vlasti, otežavaju nam život” kaže Dörte Mälzer iz koelnskog IAF-a, ogranka Udruge binacionalnih obitelji i partnera, koja je osnovana još početkom sedamdestih kada su takvi brakovi bili upravo egzotični. Parovi koji imaju problema zbog toga što su mješoviti s povjerenjem se mogu obratiti upravo ovoj instituciji - a ne mali je broj slučajeva kada ih se šeta amo tamo od ureda za strance, veleposlanstava i matičnih ureda, što košta ne samo živaca i novca, nego i vremena. Vrlo lako se može dogoditi da zbog birokratskih prepreka parovi moraju biti razdvojeni i više od godinu dana prije nego što padnu jedan drugom u zagrljaj.

”Bio je to strašan rat s papirima” - kaže Ute Dieng, koja se prisjeća kako je, kada se udavala za svog muža kojega je upoznala u Senegalu, naivno mislila da je dovoljno predati uredno prevedene dokumente. Kod njemačkih je vlasti stalno prisutna sumnja da nije riječ o pravom braku - od partnera se traži da ispune upitnik, koji se u dlaku mora podudarati, kaže Rita Čačković iz bonnskog ureda IAF-a: ”Pita se za imena punice i punca, odnosno svekra i svekrve, traži se adresa braće i sestara, partnerova veličina cipela - mašti su vrata širom otvorena. Mi smo si dopustili malo šale, pa smo sami sastavili mali upitnik i podijelili ga u bonnskoj pješačkoj zoni, a mnogi su parovi odgovarali - uh, sad ne znam baš točno...”

Rita Čačković, koja je i sama udata za Hrvata, mogla bi danima nabrajati primjere samovolje vlasti - jedan Afrikanac nije smio doputovati u Njemačku zato što je naveo da mu prijateljica živi na prvom katu, a ona je zabilježila da stanuje u visokom prizemlju.

S jednim se problemom teško nose osobito muškarci - iako su u domovini završili neku školu, nerijetko stekli i visoko obrazovanje, u Njemačkoj - ako uopće i dobiju dovolu za rad - najčešće rade fizičke poslove.

”Bio sam deset godina kod Jezuita u Čileu” priča Rodrigo Amupuero Flores. ”Studirao sam teologiju i filozofiju, a ovdje sam radio u jednom skladištu. To me je prilično frustriralo.”

Tko u domovini ostavlja sve - obitelj, prijatelje, posao, te je zbog ljubavi spreman još jednom početi od nule, taj sa sobom mora ponijeti dosta samopouzdanja. Jer i partner u čiju zemlju dolazi ne nailazi uvijek na razumijevanje svoje sredine. Ute Dieng govori o svojim iskustvima: ”Moj je otac odbijao da budem zajedno s nekim Afrikancem, i kad sam se udala, odrekao me se. Sa mnom je kontakt ponovno potražio tek kada je preko mog brata čuo da sam se rastala.”

Karin Brix - koja je za ovu reportažu navela pseudonim - bila je fascinirana deset godina mlađim Kameruncem: ”Jednostavno to strano, otkriće jedne nove kulture, toplina koju je zračio, i konačno, kulturna razlika - to sam smatrala vrlo izazovnim.” Budući da je Adamou kao azilant mogao biti istjeran iz Njemačke Karin mu je ponudila brak, a vjenčanje je bilo u Kamerunu. A kada je mladoženja nakon šestomjesečnog svladavanja papirologije konačno mogao ponovno doći u Njemačku uslijedilo je otriježnjenje: ”Nisam bila svjesna da mnogi zapadni Afrikanci žive u poligamiji. Za njega je to bilo sasvim normalno da ima drugu ili treću ženu, koje mi je kasnije pokazao. Za mene je to bilo strašno. Uopće nisam o tome razmišljala da je brak za nekog sasvim nešto različito od onoga što ja mislim. Bila sam prilično naivna.”

Karin Brix je na kraju svog muža izbacila iz stana. Ona je uvjerena da je njihova veza propala zbog različitih kultura.

Tolerancija je magična riječ za funkcioniranje mješovitih brakova, ali ne samo među partnerima - tolerancija je potrebna i u društvu, a tu se binacionalni parovi često tretiraju kao ljudi drugoga reda. Nerijetko su konfrontirani i s otvorenim, ali i stalnim rasizmom: ”Klasični je primjer kada bjeloputa majka ide ulicom sa svojim afro-njemačkim djetetom, ljudi ju pitaju je li usvojila dijete. Možete si zamisliti što se događa kod nekog četverogodišnjeg-petogodišnjeg djeteta ako ga se stalno pita pripada li stvarno mami ili dolazi odnekud."

Različiti obrasci ponašanja i različita očekivanja od partnera uvjetovana onim što se nasljeđuje u sredinama iz kojih potječu imaju i svjetlu i tamnu stranu medalje: ”Moj suprug mi, na primjer donosi doručak u krevet, pere suđe, čisti. U mojoj domovini bilo bi to nezamislivo. Nakon desetosatnog dana žena mora ostaviti domaćinstvo i prema muškarcima se mora odnositi kao prema kraljevima” priča je Marthe Chavez iz Ecuadora koja se udala za Nijemca, dok je Čileanac Rodrigo Ampuero Flores sa gotovo svakom Njemicom imao isto iskustvo: ”Komplicirane su - od neke male obične teme prave metafički problem.”

Murat i Claudia nastoje iz svojih kultura izvući ono najbolje: ”Ja pokušavam kuhati turski, učim turski.- mislim da bi naša buduća djeca trebala odrasti dvojezično, a ja bi htjela i razumjeti o čemu je riječ kada budu razgovarali.”

Rita Čačković ističe da mnogi kod kojih to upravo tako funkcionira doživljavaju neopisivo obogaćenje:"To otvara horizont, nudi priliku da se život promatra sasvim drukčijim očima, i možda da se i neke stvari naprave drukčije, da se iz toga stvori nešto novo, da se iz toga razvije obiteljska kultura.”

Kultura u kojoj je dvojezičnost zajedničke djece nešto samo po sebi razumljivo, gdje se upoznaje domovina onog drugog, u kojoj se na zidu doma uz peruansku tapiseriju nalazi njemački sat s kukavicom, i gdje problemi ne potječu od podrijetla partnera: ”Mi nemamo problema zato što sam ja Njemica i što je on dolazi iz Čilea, nego imamo probleme jer je on muškarac, a ja žena i što smo u braku" naglašava Ute Dieng.