Mirovna nagrada Magrisu

Što je ostalo od mitova i epova Zapada, velikih pripovijetki o utopijskoj nadi? Tim se pitanjem Claudio Magris bavi u svim svojim tekstovima, u svojim esejima i putopisima, kao i dosad jedinom romanu 'Naslijepo', za koji je sada odlikovan. Glavni lik romana Salvatore Cippico preživljava nacističke koncentracijske logore, ali i komunističku kaznionicu na Golom otoku.

Tuga zbog izgubljene utopije

Roman govori o tuzi zbog gubitka utopije i njezine izdaje: „Da, o apsolutnoj tuzi, jer iako je to nemilosrdno raskrinkavajuća knjiga, postoji određena vjernost, ne određenim idealima tih propalih utopija, nego tim osjećajima i vrijednostima ili pitanjima, koja je postavila ta utopija“, kaže Magris, koji se godinama kolumnom u Corriere della Sera uključivao u političke rasprave, a jedno legislativno razdoblje proveo i u talijanskom Senatu. „Strašno je da je i nada u poboljšanje svijeta, čini se, u krizi, a to ne mogu prihvatiti.“

Claudio Magris je umoran i od politike. O Berlusconijevoj Italiji ne želi govoriti, radije govori o ljubavi prema moru. „More, koje tako jako osjećam, nije toliko kao more kod Conrada, more izazova, more oluje, to je mirno more, more koje čovjek gleda, koje doživljava o vodoravnom položaju, kao mogućnost da se prepusti životu.“

Dio obitelji Talijani, dio Hrvati

Po ovoj ljubavi je Magris tipičan Tršćanin. Jer, malo je lučkih gradova koji svojom ukupnom arhitekturom tako slave more kao Trst. More je tamo pozornica svjetskoga kazališta, kojem se Tršćani svake večeri klanjaju pred zalazak sunca, šetajući obalom do starog mola Audace. Magrisova obiteljska priča tipična je za mješavinu naroda nekadašnjega Habsburškoga carstva. „Moj djed je u Trst došao sa sela krajem 19. stoljeća, moja majka je bila grčko-venecijanskog podrijetla iz Dalmacije. Moj djed je bio i neobičan lik, donekle genijalan znanstvenik koji je radio potpuno sam i tako gotovo postao čudak, a imamo i hrvatskih bratića.“

Trajne granice na mjestu prožimanja kultura

Nacionalizam početkom 20. stoljeća često je na tom području rastrgao obitelji. Jedna se strana odlučila za Italiju, druga za Hrvatsku. Često se zaboravlja da nije samo Berlin bio podijeljen, nego i Trst. Iz regije u kojoj su pomiješani jezici, dijalekti, kulture i narodi nastalo je mjesto trajnih granica. Time je u grad stiglo mirovanje i melankolija. A kad se Magrisa susretne u nekoj od kavana u Trstu, jedinom mjestu gdje on stvarno može pisati, iako se u međuvremenu tamo osjeća kao turistička atrakcija, u njemu se prepoznaje tu melankoličnu crtu.

Prije više od deset godina umrla je njegova supruga, književnica Marisa Madieri. Ona je bila njegova suputnica, prva čitateljica i stroga lektorica, koja je energično kratila njegove nekad bujne tekstove. Kad Magris govori o moru i tuzi zbog izdanih utopija, onda govori i o svojoj vrlo osobnoj boli: „U tom smislu mi je more pomoglo i u najtežim trenucima života da unatoč svemu pronađem smisao života i svijeta.“

Autor: Thomas Fitzel / Anto Janković

Odgovorni urednik: Z. Arbutina