Minimalni prihodi u Europskoj Uniji

Šef njemačkih socijaldemokrata, stranke na vlasti, Franz Müntefering pokrenuo je ovu raspravu i vrlo brzo su se javili poslodavatelji i sindikati koji su odmah prosvjedovali kao da se radi da bi minimalna primanja njemačkom gospodarstvu nanijela smrtonosni udarac. Državno određena minimalna primanja do sada nisu postojala u Njemačkoj, o plaćama pregovaraju samo poslodavatelji i sindikati. U ostalim dijelovima Europe minimalna primanja vrlo su proširena pojava.

Za većinu zemlaja članica Europe Unije trenutna politička uzbuđenja u Njemačkoj zbog minimalnih primanja vrlo vjerojatno nisu shvatljiva. Jer 18 od 25 članica već odavno imaju određena minimalna primanja, a time i zakonski određeni iznos koliko jedan poslodavac mora najmanje isplatiti jednom radniku za njegov obavljen posao.

U praksi međutim postoje velike razlike. S jedne strane između novih članica iz istočne Europe i ”starih” zemalja Unije. Tako primjerice najniža primanja u Litvi iznose 121 euro mjesečno, a najviša u Luxemburgu sa 1.400 eura mjesečno.

Ovako velike razlike ponešto se umanje kada uzmemo u obzir kupovnu moć pojedine zemlje članice. Među zemljama s kojima se može mjeriti Njemačka, dakle najrazvijenije zapadnoeuropske industrijske zamlje poput Irske, Velike Britanije, Francuske, Belgije i Nizozemske određena najniža visina mjesečnih prihoda iznosi između tisuću i 1.400 eura.

Zanimljivo je da i Britanci, koji se trude da tržište ima što manje regulacija, već dugo vremena imaju određen iznos minimalnih prihoda. Osim Njemačke samo je još Italija jedina velika zemlja bez takve regulacije.

Minimalna primanja u proteklih 5 godina znatno su porasla, i to između 10 i 40 posto, kažu statističari. U Francuskoj primjerice zabilježen je porast od 13 posto. Osim toga u Francuskoj su minimalna primanja konstantna vruća poltička tema. Postoje velike razlike po zemljama, na primjer u kojim se slučajevima koriste minimalna primanja. U Španjolskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj pogođeno je tek četiri posto posloprimatelja. Svi ostali su plaćeni ili prema stanju na tržištu ili prema tarifnim ugovorima. U Francuskoj minimalan dohodak prima 14 posto zaposlenih - što znači svaki osmi Francuz. Širom Europe znatno više žena primaju minimalan dohodak. Tako na primjer dvostruko više Britanki dobiva minimalac u odnosu na muškarce Ujedinjenog Kraljevstva.

Važno je usporediti iznos minimalnih prihoda s prosječnim normalnim primanjima. I na tom području postoje velike razlike. Britanci se moraju zadovoljiti sa 30 posto manje novca od nacionalnog prosjeka, u Nizozemskoj, Luxembourgu ili Irskoj minimalac iznosi samo 40 ili 50 posto prosjećnih mjesečnih primanja.

Ukoliko bi se i u Njemačkoj uvela minimalna primanja tada bi taj iznos bio relativno visok, ukoliko kritičari reforme tržišta rada, pod nazivom Hartz IV, tražiteljima posla ne žele pripremiti još veće poteškoće. Jer, u odredbi o sposobnosti obavljanja nekog posla od nezaposlenih traži se da moraju preuzeti posao i u slučaju kada su primanja manja za 30 posto od tarifnih minimalnih primanja.

A to znači, da jedan kvalificirani radnik ne bi imao ništa od odredbe o minimalnim prihodima. Minimalac može pomoći samo onima koji ionako stoje na najnižoj ljestvici primanja.