Onaj tko je u nedjelju navečer u Bruxellesu pažljivo naćuli uši mogao je iz zgrade Europske komisije čuti zluradi smijeh. Jasno je da jedan važeći mađarski referendum ne bi imao veliki utjecaj na tijek europske politike prema izbjeglicama, ali je ipak Viktor Orban ovako po nosu dobio ne od europskih institucija, nego od vlastitog naroda. Čak ni u samoj Mađarskoj Orbanova taktika zastrašivanja više ne može privući većinu birača na birališta.
Cilj je ustvari bio jasan. Mađarska je svima u Europi još jednom trebala staviti do znanja kako ona ne želi prihvatiti izbjeglice, čak i ako je prema važećoj zakonskoj regulativi riječ o samo 2.300 osoba. Time je svatko u EU-u trebao shvatiti: protiv toga su ministri, protiv toga je premijer Orban, a isto takvo mišljenje je trebao potvrditi i narod. Samo, većina za to nije imala volje. Od samo 45 posto glasača koji su izašli na referendum, većina je bila na Orbanovoj strani. Ipak, planirani bunt protiv EU-a mu nije pošao za rukom jer je referendum nevažeći.
Otupio na parole?
Što smo ustvari naučili od ovog referenduma? Bio referendum važeći ili ne, u praksi se potvrđuje samo ono što odavno znamo iz ispitivanja javnog mnijenja (većina Mađara više ne želi prihvatiti izbjeglice). Ali, referendum je još jednom pokazao da je Viktor Orban spreman živcirati svoje europske kolege sve dok kod kuće ne postigne uspjeh. Međutim, izgleda da je sada i tome polako došao kraj. Referendum je koštao 40 milijuna eura. Orban je plakatirao Mađarsku pozivima na glasanje. Ipak, na nedjeljni referendum nije došao dovoljan broj ljudi. Većini Mađara je u međuvremenu dosta vječnog Orbanovog dizanja prašine.
Cijeli referendum je ustvari bio čisto bacanje novca s ciljem da se Bruxellesu još jednom naruga i to na simboličan način. Orbanovo bezvrijedno glasovanje je međutim pokazalo da njegova taktika pobune na primitivan način polako doživljava kraj. Kako bi održao djelovanje svog populističkog koktela, Orban uvijek iznova mora poticati iracionalni strah o kraju Zapada. Drugim riječima: on mora povećati dozu kako bi došao do željenog efekta. Biračima je doza bila premala: većina je očito otupila na stalne parole svog premijera i u nedjelju je radije ostala kod kuće.
Svo zlo dolazi iz Bruxellesa
Možda je to zbog toga što Mađarska, za razliku od Velike Britanije, članstvo u EU drže jako dobrom stvari, ako zbog ničeg drugog a ono zbog milijardi eura koje dobiva iz Bruxellesa. Zbog toga Orban ima dva lica. Na samitu EU-a u slovačkoj Bratislavi sredinom rujna je iza kulisa surađivao sa svojim europskim kolegama. Čak je izradio i vlastiti koncept „fleksibilne solidarnosti u izbjegličkoj politici". Međutim, nije prošao bez kritika. Na kraju je ipak rekao da je sastanak bio bezuspješan. Njegova suradnja tijekom sastanka na vrhu i boravka u krugu ostalih šefova država je njegovo jedno lice, a drugo pokazuje poslije kada kod kuće o svemu govori u negativnom svjetlu.
Upravo to je problematično. Mađarski premijer je perfekcionirao poznati mehanizam: svo zlo dolazi iz Bruxellesa (ili Berlina), a sve dobro iz vlastite zemlje. Ovaj samoodrživi sustav čini se da je funkcionirao sve dok se EU i sama provlačila kroz svoje krize. Međutim, nakon referenduma u Velikoj Britaniji i njene odluke da napusti EU, jasno je da takva vrsta odnosa prema Europi direktno vodi u ponor. Malo suradnje na samitu EU, a potom provođenje referenduma protiv odluka EU-a sigurno ne vodi ka cilju. Krajnje je vrijeme da to shvati i Viktor Orban. Propali referendum daje nadu da je te spoznaje postala svjesna većina mađarskih birača, što je za dobrobit EU.