Masakr u Odesi: užas sakriven ispod asfalta | Panorama | DW | 12.10.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Masakr u Odesi: užas sakriven ispod asfalta

Ljudi su bili živi spaljeni: u listopadu 1941. rumunjski vojnici i njemački nacisti su na jugu Ukrajine ubili 22.000 Židova. Ove godine po prvi put gradovi partneri Odesa i Bremen podsjećaju na taj masakr.

Komorni orkestar grada Odese i gradski zbor iz Bremena ovoga petka zajedno muziciraju u Šalimovki, novosagrađenom naselju u predgrađu Odese. Dolaze i veleposlanici Njemačke i Rumunjske te predstavnici udruženja žrtava Holokausta, a bit će pročitan i govor njemačke kancelarke Angele Merkel. Liberalna rabinka će izgovoriti kadiš za ljude koji su ubijeni na tom mjestu.

Je li ovo komemoracija na kojoj će, kao i na mnogim drugima, biti obilježen jedan od bezbrojnih zločina nacističkog režima? Ne baš. Masakr u Odesi, prije svega izvršen nad židovskim civilima, spada među „bijele mrlje" (neistraženo područje) u kulturi sjećanja Zapada. Rumunjski i njemački okupatori, zajedno s ukrajinskim kolaboracionistima, te noći su ubili preko 30.000 nezaštićenih civila: žena, djece i ratnih zarobljenika. Odgovornost za taj zločin, do danas, 77 godina nakon tragedije, nitko nije preuzeo.

Zaboravljena tragedija

Marieluise Beck, bivša glasnogovornica stranke Zeleni za istočnoeuropsku politiku, to želi promijeniti. Ona sa svojim „Centrom liberalne moderne" nije samo organizirala komemoraciju nego je njemačku i rumunjsku stranu nagovorila da podijele odgovornost za ovaj zločin. To što se na jednom mjestu užasa sada nalaze njemački i rumunjski veleposlanik predstavlja gestu koja je davno trebala biti učinjena. Međutim, to je istovremeno i jedna senzacija.

Organizacijski krajnje složena inicijativa je rezultat osobnog iskustva. „Ideja je nastala prije godinu dana kada sam na moje veliko razočarenje shvatila da ne znam ništa o tzv. `malom Babin Jaru" u Odesi", kaže Marieluise Beck koja je za svoju ideju dobila podršku njemačke kancelarke.

Što se dogodilo u listopadu 1941.?

"Sve je precizno dokumentirano", kaže Pavel Kozlenko, direktor muzeja u Odesi koji je osnovan 2009. godine. Crvena armija je 16. listopada 1941. Godine, nakon dva i pol mjeseca žestoke borbe bila prisiljena na povlačenje iz Odese. Rumunjske trupe, potpomognute njemačkim Wehrmachtom, ušle su u grad – „Biser Crnog mora" koji je bio strateški važna baza. Stanovništvo se tada još uvijek nalazilo u gradu. Tu je bilo 90.000 Židova.

Holocaust Odessa Mahnmal Gedenkveranstaltung (DW/O. Vlasenko)

Samo jedan mali spomenik podsjeća na taj užasni zločin

U noći na 22. listopada je u 18 sati i 45 minuta u glavnoj rumunjskoj bazi eksplodirala bomba koja je najvjerojatnije postavljena prije povlačenja Crvene armije. Tom prilikom je poginulo 67 osoba. Među njima 16 rumunjskih i četiri njemačka oficira. Osveta je odmah najavljena: za svakog poginulog oficira će biti ubijeno 200 „boljševika", a za svakog vojnika 100. Međutim, postojao je jedan problem: osim 3.000 ratnih zarobljenika u gradu skoro više nije bilo „boljševika", a ni odraslih muškaraca. Muškarci iz Odese su odavno bili pripadnici Armije ili partizana. Osveta je izvršena nad židovskim civilima.

Masakr je izvršen u noći između 22. i 23. oktobra. Te noći je u praznim skladištima streljiva na periferiji grada zatvoreno i do 30.000 ljudi. 3.000 ratnih zarobljenika i mnogi židovski civili. Pokušaj da ih strijeljaju je propao. Ljudi su bili previše zgusnuti. Kako bi ih ubili, zgrada je polivena benzinom i zapaljena.

„Specijalna komisija, oformljena nakon rata, izmjerila je veličinu objekta i pomoću kostiju pomiješanih s pepelom je utvrdila broj žrtava", kaže direktor muzeja Kozlenko. Nekoliko tjedana i mjeseci nakon masakra su u Odesi i kompletnom području Pridnjestrovlje provođene akcije čišćenja.

Holokaust u Ukrajini

Pavel Kozlenko u svom malom muzeju ponosno pokazuje veliki broj eksponata koje su pronašli volonteri. Državna pomoć ne postoji: „Ne smetaju nam u našem radu, ali nam i ne pomažu." Muzeju je odavno potrebna nova zgrada. Stara je oronula i postoji opasnost od urušavanja.

Holocaust Odessa Mahnmal Gedenkveranstaltung (DW/L. Sydorsky)

Pavel Kozlenko (lijevo) u muzeju s Mihailom Zaslavskim, koji je preživio masakr

Pavel Kozlenko kaže da u Ukrajini općenito u vezi s Holokaustom nedostaje „politika sjećanja" koja bi bila upravljana s jednog mjesta. Ni jedan državni muzej se ne prisjeća više od 1,5 milijuna židovskih žrtava. Nitko se službeno ne brine o brojnim spomenicima koje su preživjeli podigli poslije rata. Povjesničari i volonteri su u Ukrajini identificirali preko 1.500 mjesta na kojima su izvršeni zločini. Žrtve su uglavnom sahranjene na tim mjestima koja uopće nisu ni označena. „Ta mjesto često nisu u centru grada ili sela, nego na periferiji", kaže Pavel Kozlenko i dodaje: „Ponekad je to bila štala, a ponekad napuštena tvornička hala."

Strijeljanje kao metoda ubijanja

Kozlenko smatra da je briga o takvim mjestima zadatak Ukrajine: „Bit ću iskren kada kažem da me čudi što ne postoje odgovarajući programi. Ukrajina još uvijek nije prepoznala Holokaust kao dio svoje povijesti, kao tragediju ukrajinskih građana."

Kozlenko se poziva na Timothya Snydera, američkog povjesničara i istraživača Holokausta, koji ukazuje na to da je „industrijsko ubijanje" u koncentracijskim logorima u javnosti postalo sinom za Holokaust. „Holokaust strijeljanjem", koji je izvršen u istočnoeuropskim mjestima u kojima je živio veliki broj Židova, a koji su izvršili pripadnici njemačkih postrojbi i policijski bataljuni ostaje bijela mrlja, kako na Zapadu, tako i na Istoku. „U sovjetsko doba je kultura sjećanja dodatno sustavno ignorirana", kaže Kozleno i dodaje: „Isticano je da nisu ubijeni Židovi, nego sovjetski građani." U skladištu streljiva u Odesi je spaljen i Kozlenkov pradjed, kako kaže, „kao sovjetski građanin jer je bio Židov".

Danas u Šalimovki na ono što se u tom mjestu dogodilo prije 77 godina podsjeća samo jedan mali spomenik. Ovdje nema, kao u Auschwitzu, brda dječje obuće ili naočala. „Onaj tko je otvoren svojim srcem, osjeća da je ovdje ispod asfalta sakriven užas", kaže Marieluise Beck i dodaje: „Njemačka mora poslati signal u smislu preuzimanja povijesne odgovornosti, i to molbom za oproštaj jer za tako nešto nema kompenzacije."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic