1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Malo drugačiji Dubrovnik

Vuk Tešija
29. siječnja 2022

Dubrovnik je postao simbolom za maksimalnu komercijalizaciju kroz masovni turizam. No ima signala da grad živi i drugačijim životom. Skupina mladih zaposjela je neke prostore koji su promakli turističkoj eksploataciji.

https://p.dw.com/p/46FhM
Kroatien | Museum rote Geschichte in Dubrovnik
Foto: Vuk Tesija/DW

Tvornica ugljenografitnih proizvoda TUP u Dubrovniku je davno ugasila svoj pogon. Smještena u luci Gruž, danas je atraktivna nekretnina u vlasništvu grada. Za pretpostavit je da bi se tvornica mogla monetizirati, ali u međuvremenu tu se dogodilo nešto ipak malo bolje od gradnje (još) novih apartmana.

Skupina mladih ljudi iz Dubrovnika koja ne promišlja svoju egistenciju kroz turistička noćenja „okupirala“ je bivšu tvornicu u kojoj se sada umjesto ugljenografitnih proizvoda proizvodi kultura, umjetnost, nove ideje i sasvim drugačije priče.

Prostor tvornice postao je dom Muzeja crvene povijesti i Kulturnog centra koji su nastali kao potreba i inicijativa mlađih generacija koje su istisnute iz vlastitog grada zbog potreba turizma. Radionice za djecu, slušaonice, sajmovi, slikarske radionice, razmjenjivanje biljaka, joga, sve su to sadržaji oko kojih se okuplja lokalna zajednica koja je napokon našla mjesto za svoje potrebe.

Nostalgično, ne i jugonostalgično

Kroatien | Museum rote Geschichte in Dubrovnik
Artefakti iz Jugoslavije ali bez jugonostalgijeFoto: Vuk Tesija/DW

Muzej crvene povijesti je mjesto koje prikazuje život u bivšoj državi i razdoblju od dolaska na vlast Komunističke partije Jugoslavije do nestanka i partije i države. Cijeli postav muzeja nije ideološki ni politički obojen, nema traga jugonostalgiji niti previlikog žala za bivšom državom, ali nostalgija definitivno živi u muzeju.

Većina eksponata se mogu dotaknuti, pomirisat, čuti, ideja je da što si više znatiželjan - više i saznaš. Što više „čeprkaš“ po ladicama, više se otkriva a ladica ima posvuda. Ulaz u muzej daje svojevrsni uvod, ali pravi doživljaj počinje s onim što bi se moglo nazvati „svakodnevni život”. Ulaskom u kuhinju, dnevnu ili spavaću sobu, sve one koji su rođeni prije 1990. godine preplavi val sjećanja. To su neizbježne asocijacije na stanove u kojima su živjele naši bake i djedovi, u kojima su živjeli naši roditelji i u kojima su odrastale generacije ljudi koji su danas stariji od 40 godina.

Postav muzeja ne glorificira režim, ali ni ne zaobilazi politiku - pokazuje je realno, ne prešućuju se ni mračni momenti bivšeg sustava, od Golog otoka, Informbiroa do političkih zatvorenika. No, isto tako pokušavaju se sagledati i sve druge strane života, od svakodnevice do alkoholizma, erotike, kontracepcije, mode, putovanja, ali i kulture, glazbe, umjetnosti, filozofije...

Muzej je zapravo zamišljen kao iskustveni doživljaj koji se temelji na onome što  je osobno. Dodana vrijednost je kompletna interaktivnost, osim svim čulima, eksponati se mogu doživjeti i multimedijalno. Možete učitati aplikaciju na svoj telefon i kada snimite kôd koji se nalazi na svakom eksponatu, dobijete mnoštvo informacija, videa, objašnjenja... Primjerice, očitate li kôd s televizora (naravno, marke RIZ), na telefonu će vam se pojaviti Miroslav Lilić i pročitati vijest kojom se obraća „radnom narodu” i obavještava ga da je umro Josip Broz.

Muzej sadržava mnoštvo malih predmeta ali i nekoliko eksponata koji su globalno prepoznatljivi. Jedan od njih je i Kiosk K67 slovenskog dizajnera Saše Maechtiga koji je uvršten kao eksponat i u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. Naravno, tu je i Yugo, bez njega nije išlo. Tomos automatik i Pony bicikl koji su promjenili pojam mobilnosti u Jugoslaviji, ali i vanbrodski motor Tomos 4 koji je danas možda zastario ali je u svoje doba imao enorman utjecaj na malo ribarstvo i turizam.

U Muzeju se neugodno neće osjećati ni djeca „ustaša“ ni djeca „partizana“, već samo to je veliki uspjeh braće Nine i Krešimira Glavinića te Kristine Mirošević koji su pokretači cijele ideje.

„Već nam se dogodilo primjerice da nas je nekoliko stranaca molilo da kupe stare brojeve Praxisa, iako ne razumiju što u njemu piše, znaju za Korčulansku školu i kultni status koju uživa”, kaže Nino Glavinić koji je zajedno s Kristinom i Krešimirom Muzej pokrenuo uz kredit i poticaj za samozapošljavanje.

Status bivše tvornice je još uvijek neizvjestan. „U iduće dvije godine još ne znamo što će se dogoditi, tražili smo lokacije ako bude trebalo preseliti muzej. Nama je cilj poboljšanje iskustva i doživljaja - inovacija muzeja. Živimo u Dubrovniku gdje su muzeji suhoparni, uz to što je ovo muzej objekata, on je prije svega muzej priča. Mi smo registrirani kao suvenirnica, ali dobili smo potvrdu od Ministarstva kulture da ćemo ući u Registar muzeja, što će nas možda malo zaštiti i dati neku bolju poziciju”, kaže Nino Glavinić te nadodaje kako je bilo i suza jer su se ljudi zbog nekih predmeta sjetili svojeg djetinjstva.

COVID prepreke

Kroatien | Nino Glavinic im Museum rote Geschichte in Dubrovnik
Nino Glavinić u tipičnoj jugo-kuhinjiFoto: Vuk Tesija/DW

U sklopu tvornice djeluje i Tvornicu umjetnosti Podroom -TUP, udruga oko koje se okupljaju glazbenici iz nekoliko lokalnih bandova i koja je u bivšoj tvronici napravila tonski studio u kojem se održavaju radionice bubnjeva za djecu, otvorene probe, snimanja, kreativni rad i izmjene ideja kakve do sada nisu postojale.

I Udruga za promicanje urbane kulture Kazin (stara dubrovačka riječ za javnu kuću) našla je svoje mjesto u bivšoj tvornici u kojoj su pokrenuli Kulturni centar. Hrvoje Bubalo,spiritus movens Kazina, kaže kako je TUP „posljednji komad slobodnog prostora gdje se može nešto razvijati. U Dubrovniku se sve vrti oko kvadrata".

„Godinama tražimo neki prostor, međutim u ovom gradu toga jedino nema. Najmovi su skupi. Slučajno smo došli ovdje gdje su bile svlačionice i tuševi stari 50 godina, sve crno od grafita, curi, prokišnjava... I odmah smo znali - to je to!”, kaže Bubalo koji je uložio sredstva i vrijeme baš u vrijeme kada su na snagu stupile pandemijske mjere, što je cijelu stvar usporilo, ali ne i zaustavilo. „Od početka smo znali da će to biti Kulturni centar, nismo htjeli da pet dana stoji prazno i da se prostor koristi samo vikendom. Glazbenici, umjetnici, svi koji pokušavaju nešto, nemaju za to prostora u ovom gradu”, kaže Bubalo i dodaje kako dvije godine sve stoji spremno. „Mislim da su ovo zadnji trzaji i nadamo se da će onda krenuti. Umrežavamo se pomalo i planiramo pokretanje online radija kako bi Dubrovnik imao radio koji trenutno nedostaje”, kaže. 

Jugonostalgija u Njemačkoj

Ivana Tepšić, voditeljica Kulturnog centra kaže kako su održivi način života, umjetnost, edukacija – naročito djece, stvari koje ih zanimaju i kojima se bave. „Mi smo svjesni da Stari grad nije mjesto za nas više. Cijela moja generacija izlazi na 'cajke', mi smo željeli mjesto koje će biti za nas i trebaju nas pustiti da nešto napravimo sami”.

I doista, sami su i napravili - okupili lokalnu zajednicu i dali gradu novi identitet i sadržaj koji nije samo za turiste, već za one koji u gradu žive cijele godine, ali i mjesto koje je postalo inkubator kreativne energije grada koje imati snagu stvoriti nešto novo.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu