„Ljubavno gnijezdo“ na Zugspitzeu
12. veljače 2019
Namjerno smo krenuli nešto ranije iz Münchena i – uletjeli u gužvu. Moj sin Scott i ja imamo dogovoren termin. Na Zugspitzeu. I sad ovo! „Hajde, hajde dalje!" Uzvikuju drugi ljudi. Htjeli bismo mi dalje, ali ne ide. Nema mjesta. Subota je, 11 sati. Vagon Eibsee-žičare je dupkom pun, raspoloženje baš i nije najbolje. No, već desetak minuta kasnije sve je zaboravljeno – Zugspitze nas dočekuje s prekrasnim vremenom. Oblaci se razilaze u pravo vrijeme, i otvaraju tako pogled na bijeli vrh – preko Austrije pa sve do Italije i Švicarske.
Scott i ja idemo prema iglu-selu, koje se nalazi nešto niže, na Zugspitze platou. Selo se ovdje podiže svake zime, kao hotel za mušterije koji plaćaju za to zadovoljstvo. Kompleks se sastoji od više soba, hodnika i jednog velikog restorana – od snijega. Nešto malo izvan kompleksa bi se danas trebao podići i naš iglu, klasično u stilu gradnje Inuita – od snježnih blokova. Naš iglu stoji nasamo – vrlo romantično. Kasnije će ga se moći bukirati kao „ljubavno gnijezdo". I tu već stoji poveća komadina snijega, velika kao jedna garaža, kako bi je se moglo rezati u manje komade, blokove za naš iglu.
I nisam baš nešto raspoložen za tjelesni rad, jer ovdje na ovoj nadmorskoj visini od 2.700 metara, i nema puno kisika. Teško se diše. I usrećio sam se kad nam se pridružio Jan Wernet. Šef iglu-sela nam predstavlja dvojicu iskusnih pomagača, Wolfganga Rainera i Michaela Elstnera, i onda samog sebe. „Ja sam Jan", kaže on prijateljski i objašnjava nam dnevni plan. Teoretsko izlaganje me spašava od praktičnog rada – barem za nekoliko dahova...
Svi ćemo dakle zajedno graditi iglu, a Scott i ja ćemo pritom naučiti kako to funkcionira.
U početku bijaše snijeg…
A kao prvo učimo da sve ovisi o snijegu. A snijega nam treba puno. Jako puno. Kako bi bijeli puder pretvorili u stabilne blokove, profesionalci poput Jana i njegovog arhitekta Wolfganga koriste ozbiljan stroj – frezu za snijeg. Ona u tren oka naš građevinski materijal „otpuhne" u oblogu i pritom mu istovremeno „oduzima" zrak. Ostatak posla obave vrijeme i sila teže. Snijeg se zbije. A tko nema pri ruci frezu, do cilja može doći i korištenjem snage vlastitih mišića. Snijeg treba zbiti kako bi bio kompaktan.
Pravilo broj dva glasi: pažljivo odabrati lokaciju grdnje iglua. Snježni blokovi su teški, i po 30 kilograma po komadu. A put između „skladišta" materijala i gradilišta na kojem se gradi iglu treba biti što je moguće kraći. Naše mjesto budi ljubomoru kod iglu-arhitekata. Mi smo se „ustoličili" na jednom brežuljku, skladište sa snijegom je na dohvat ruke, a oko nas planinski kraj za dušu. Lako je tako šljakati.
I krećemo: na samom početku procesa gradnje iglua, štapom se na tlu označi središnja točka buduće nastambe. Jedna jednostavna špaga nadomjesti svaku matematiku! Unutrašnja veličina, oblik, pa čak i budući nagib kupole – sve se to može izmjeriti uz pomoć konca pričvršćenog za štap. Jedino treba paziti da on ne sklizne…
Blok po blok…
I tako teglimo snježni blok po blok na pravo mjesto. Blokovi su dugi i po 80 centimetara, a visoki i široki po 30 centimetara. Šef Jan ih je izrezao uz pomoć motorne pile, a pedantni Wolfgang ih pomno slaže u okrugli iglu. Pritom se vanjski kutovi pomalo ukose, tako da se točno može namjestiti sljedeći blok. A tamo gdje usprkos tako preciznom radu ipak ostanu rupe, s obje strane ih se „zapečati" snijegom. To je idealna djelatnost za pomoćne radnike – Scotta i mene.
Iznenađenje nam donosi drugi sloj snježnih blokova. Kada se postavi i drugi red, blokovi su već lagano nagnuti prema unutra, Wolfgang uzima pilu i – uništava naš rad. Barem djelomično. Sjedi na najvišem bloku i reže snijeg po cijelom krugu, spiralno, prema dolje. Od zadnjeg bloka jedva ostane polovica. Tužna slika. Ali shvaćamo da je to uništavanje dio nekog većeg plana i da je očito nužno za stabilnost građevine.
Kad iglu zasjaji…
I tako to ide daje, sloj po sloj. Namjestiti blokove. Spiralno ih „skratiti", novi sloj – sve dok na koncu ne ostane samo jedna mala rupica s pogledom u nebo. Prilikom postavljanja zadnjeg bloka, koji se u konačni oblik iglua postavlja iznutra, vani se već smračilo. Ulaz, odnosno izlaz za Wolfganga, unutarnjeg dekoratera iglua, „probija" se tek kasno u noć.
Na koncu je iglu predivan. Veličanstven. Idući dan ga se još polira, pa i iznutra, kako voda ne bi kapala s neželjenih rubova. Gosti, koji će ubuduće rezervirati „ljubavno gnijezdo", bit će zadovoljni. Bukirati ga se može odmah, noćenje košta 259-299 eura po osobi i noći.