Libanon: u (uzaludnom) čekanju na pravdu | Politika | DW | 03.08.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

reportaža

Libanon: u (uzaludnom) čekanju na pravdu

Prije godinu dana je Bejrut potresla užasna eksplozija. Više od 200 osoba je poginulo, među njima i kćerkica obitelji Naggear. Do dana današnjeg čekaju da barem bude jasno, tko je kriv

Paul i Tracy Naggear su vjerovali da su zajedno s tri godina starom kćerkicom Aleksandrom barem sigurni u svom stanu u Bejrutu u četvrti Gemmayzeh nedaleko od luke. I inače je sve bilo dovoljno loše: gospodarstvo tone, a onda je i Libanon pogodila pandemija.

Ali uvijek može biti još gore: 4. kolovoza prošle godine se čitav grad potresao od užasne eksplozije. Nema prozorskog okna koji je u stanu ostalo čitavo, a i mama i kćerkica su teško povrijeđene. Nakon par dana je mala Aleksandra preminula od povreda - to je bila jedna od najmlađih žrtava tog užasa. Više od 200 ljudi je poginulo, na tisuće ih je ranjeno. 300 tisuća ljudi je izgubilo krov nad glavom, a baš svi su izgubili vjeru u bolju budućnost. Jer tko je mogao dopustiti da 2.750 tona amonij-nitrata još od 2013. stoji u luci velegrada? Makar je svatko pri zdravoj svijesti mogao znati da to može dovesti do ovog: najveće ne-nuklearne eksplozije za koju se zna.

Kako je roditeljima danas? "Kao što se može očekivati, nije dobro", kaže nam Tracy Naggear preko videa. "Mi živimo u zemlji u kojoj vlada mrak. Nema pravde. Ništa ne funkcionira."

"Uzeli su mi i kćer i domovinu!"

Tracy, Paul i Aleksandra Naggear:

Tracy, Paul i Aleksandra Naggear: Posve obična obitelj Libanona koja nije mogla niti slutiti da će to biti 3. - i posljednji rođendan njihove curice.

Mnogi Libanonci su otišli iz domovine nakon eksplozije, ali roditelji male Alekse ne žele otići, barem ne dok se ne utvrdi krivica. "Nama je važno da se utvrdi istina. Znam da Aleksandru to neće vratiti u život, niti će ublažiti našu bol. Ali čak ako to bude trajalo deset godina, ja imam vremena", uporna je majka. "Ne želim da i druge obitelji, djeca, muževi i žene tako nešto također moraju doživjeti. Želim povratiti ovu zemlju koju su nam oteli kriminalci. Nisu mi samo uzeli kćer nego i moju zemlju, moju kuću, moj život."

Bračni par Naggear se neumorno bori za pravdu i utvrđivanje svih okolnosti ove eksplozije i u tome nisu sami. Mnogi od preživjelih i rodbine žrtava su zajedno s njima, a pomažu i međunarodne organizacije. Human Right Watch je u ime svih pogođenih poslala pismo Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda gdje se traži "međunarodna, neovisna i nepristrana istražna komisija" koja bi utvrdila sve okolnosti eksplozije. Formalno, takvu rezoluciju Vijeću treba predložiti neka država - a to se još nije dogodilo.

"Svete krave" Libanona

Jer politička vrhuška Libanona je još jednom pokazala svu svoju pokvarenu ćud: odmah nakon eksplozije su svi obećavali u roku od pet dana utvrditi, tko je kriv za ovu nesreću - ali i godinu dana nakon toga se zapravo svi trude tek zataškati krivicu. Prvi istražni sudac, Fadi Sawan je na saslušanje pozvao i mnoge visoke dužnosnike kao što je bivši premijer Hasan Diab, ali tu svoju žurnost je platio tako - da je udaljen s te dužnosti. Sad istragu vodi sudac Tarek Bitar koji se trudi nešto učiniti, svjedoči Tracy Naggear, ali i ovaj sudac je morao shvatiti da u Libanonu ima mnogo "nedodirljivih" političara.

Prosvjedi u Libanonu

Zajedno sa drugim žrtvama, otac nije oklijevao niti od vlade zahtjevati utvrđivanje krivaca - a umjesto razumjevanja i istrage, dobili su - suzavac i pendreke.

Tako je pozvao logičnu osobu u ovakvom slučaju: čelnika libanonske Službe za opću sigurnost, Abasa Ibrahima. Ali onda je sucu osobno ministar unutrašnjih poslova Mohamed Fehmi rekao neka Ibrahima ostavi na miru, kaže nam Diana Menhem iz libanonske građanske organizacije Kuluna Irada. Već to dovoljno govori kako "riba smrdi od glave" i kako jednostavno nije moguće da o tom opasnom teretu u luci Bejruta nije znao i sam predsjednik Michael Aoun. Ali dokaza nema, a svi koji nešto znaju - mogu si priuštiti šutnju jer ih se štiti "odozgora", žali se aktivistica. U tome u Libanonu postoji duga tradicija: mnoštvo je i političkih ubojstava koja nikad nisu razriješena.

"Prekinite diplomatske odnose, molim Vas!"

Paul Naggear još jedino vjeruje u pritisak izvana: ako sve strane zemlje prekinu diplomatske odnose za ovom vladajućom klikom u Libanonu, onda im mora postati jasno da to tako više ne može dalje. "Od onog trenutka kad su počeli ometati pravosuđe, postali su izdajnici i kriminalci i tako se treba i ponašati prema njima", misli otac preminule curice.

Jer samim Libanoncima se ne treba ništa više objašnjavati: gospodarstvo se utopilo u korupciji i lošoj upravi, divlja inflacija, a već i zbog toga nema goriva, lijekova i drugih najvažnijih stvari. I električne energije svako malo nestane, a UNICEF upozorava kako bi se lako moglo dogoditi da u Libanonu i vodoopskrba doživi kolaps: nema goriva za pumpe, a nema ni rezervnih dijelova.

Fotografija snimljena neposredno nakon eksplozije u Libanonu

Razmjeri katastrofe su upravo nezamislivi - ali vladu Libanona ništa ne može pomutiiti nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

Od trenutne vlade se jedva što može očekivati: bivši premijer Saad Hariri nije uspio formirati vladu tako da je sadašnja vlada stvorena pod Nadžibom Mikatijem koji je već bio premijer od 2011. do 2014. Paul Naggear podsjeća: "On je bio premijer kad je nitrat i došao u Bejrut". Ne samo to: 2019. je otvorena i službena istraga protiv Mikatija pod optužbom korupcije - ali ništa od toga u ovom Libanonu nije prepreka dalje vladati kao da se ništa nije dogodilo.

Je li Libanoncima dosta?

Paul Naggaer se sam upustio u politiku: kao inženjer je izabran u čelništvo svoje strukovne udruge. To nije politička funkcija, ali ipak može biti važna - i opasna: "To nam daje mogućnost zaustaviti korupciju,jer svaki projekt obnove Bejruta mora biti odobren od naše inženjerske udruge."

Najib Mikati

Nadžib Mikati je bio premijer i kad je ovaj opasan teret i došao u Bejrut - i sad je opet na čelu države.

Sljedeće godine su u Libanonu parlamentarni izbori - i to je mnogim Libanoncima posljednja nada da će ikad biti utvrđeni krivci za ovu eksploziju. Jer ova politička vrhuška je toliko potonula u mrežu korupcije da se čak i pojedini ministri ništa ne usude učiniti. Tracy Naggear nam kaže da joj se dva puta javila i sadašnja ministrica pravosuđa, ali sve samo "neslužbeno". Jer dobro zna: ako previše ljulja čamac ove vladajuće klike, onda će i nju progutati mrak.

Za prvu godišnjicu eksplozije i pogibije svoje kćerkice su bračni par Naggear i druge žrtve pozvali na dan solidarnosti i molitve pod parolom "Za pravdu, za oslobođenje." Jer ni oni nikad neće biti slobodni dok ne bude pravde za malu Aleksandru, bez obzira bili u Libanonu ili negdje drugdje. "Počeli smo se boriti i nastavit ćemo s borbom. Imam pravo na pravdu", kaže nam Tracy Naggear.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android