Kultura sjećanja u Višegradu

U odbljesku na stupovima i lukovima mosta, Drina je tako gipka, gorda i živa. Tko bi rekao da je to rijeka čiji je biodiverzitet većim dijelom uništen i čije je korito pretvoreno u jednu od najvećih masovnih grobnica.

Dolazite li iz pravca Sarajeva, ćuprija će biti jedna od lokacija na kojima će se autobus zaustaviti. Sasvim je svejedno gdje ćete izaći. Dok autobus stigne na drugu stranu, već ćete preći preko ćuprije i dospjeti u čaršiju. Možda dođete i prije autobusa. Čovjek može izabrati to, taman kao što može birati koji će prvi naziv ulice vidjeti. Prijeratni ili poslijeratni.

Neskriveno je pitanje otkud takav povratak u povijest. Je li moguće uostalom da su partizani ulice predali vladajućoj klasi iz srednjeg vijeka mirno i bez krvi?

Ako uočimo da politike memorijalizacije na Balkanu istovjetno svjedoče da oslobođenja ne biva bez pobjede, ni spasa bez žrtve, memorijali nam govore da je prethodni sukob bio klasni, vjerski i nacionalni. Takav rat još uvijek traje u javnom prostoru.

Čini se da je svaka devastirana ili napuštena kuća, zid garaže ili zid uopće, idealna prilika da se ispiše ime Vojislava Šešelja. Tako se uostalom Šešelj našao između i oko Andrića i kosovske mitomanije.

Boravite li u Višegradu, ne možete da ne zaključite da su muslimani i židovi nekad živjeli u ovom mjestu. Odgovor na pitanje zašto ih danas nema pronalazimo u memorijabilijama. One govore zašto danas te zajednice nisu vidljive čak iako u javnom prostoru imaju svoja obilježja. Izgubili su spor čiji je predmet bio ekskluzivno pravo na teritorij ili prostor, a time i pravo da u njemu budu vidljive.

Stanica javne sigurnosti i Vatrogasni dom tijekom prethodnog rata bili su mjesto zatočenja, a hotel Vilina Vlas mjesto mučenja, silovanja i ubojstava nesrpskog stanovništva. Ni na jednom od ovih objekata nema memorijala žrtvama zločina o kojima su sudili domaći i međunarodni sudovi. Pogledate li memorijabilije posvećene proteklom ratu, možete ustanoviti da su vojne i civilne žrtve u proteklom ratu bili samo Srbi. Spomen sobu poginulim u prethodnom ratu višegradske vlasti nisu izgradile. Postavile su je u zgradu sinagoge. Zahvaljujući tekovinama obrambeno-domovinskog rata, u višegradskoj sinagogi četnici su umiveni u antifašiste.

U obračunu u kojemu se brani mržnjom, napada šutnjom i miri amnezijom, višegradski muslimani i židovi izvukli su deblji kraj. Deblji čak i od Andrića koji je doživio sudbinu pauka izmještenog iz svoje mreže u tuđu i sad čeka da ga rastresu dovoljno da kao paučina padne po arhivu zaborava.

Autor teksta je bosansko-hercegovački novinar i sudionik DW-ovog projekta Balkan Booster Ljupko Mišeljić. On je zajedno s Leom Kotlicom iz Novog Sada proveo pet dana u Višegradu odakle su skupa izvještavali.