Krvavi generacijski sukobi u Albaniji

Rudini je bilo 16 godina. Otac ju je bio obećao nekom Albancu iz Londona. Jedne noći pred vratima roditeljskog doma u selu Berxullu izašla je iz automobila za čijim je upravljačem sjedio mladić. Otac Ruzhdi Qinami na licu mjesta ustrijelio ju je hicem iz kalašnjikova kako bi spasio čast obitelji. Zbog ubojstva Rudinin otac osuđen je na devet mjeseci zatvora.

Albanski mediji burno su reagirali na "slučaj Berxull". Od tada obitelj živi povučeno. Samo je Ruzhdijev brat Shpetim Qinami nakon dugog oklijevanja bio spreman govoriti o tom ubojstvu. Evo kako on opisuje stanje svojega brata:

"Jako pati. Priroda ga sada kažnjava. Što još da velim?"

No, prerano ostarjeli Shpetim kaže i ovo:

"Nema oca koji može ubiti vlastitu kćer."

Sukob je to između tradicije i modernog doba. Nakon raspada komunizma mnoge obitelji s ruralnog sjevera doselile su se u urbane krajeve na jugu zemlje, pa tako i obitelj Qinami koja je stigla u selo Berxull u blizini Tirane.

Promjena mjesta stanovanja za mnoge je bila poput doseljenja u novu, stranu zemlju, smatra Eglantina Gjermeni, profesorica društvenih znanosti na Sveučilištu u Tirani:

"Doseljenici sa sjevera stižu u Tiranu s nadom u bolji život niti ne sluteći na kakvu će neobuzdanu slobodu ovdje naići. S takvom realnošću oni se ne mogu pomiriti. Njihove navike i način života su drugačiji."

Nova sloboda, koja je nastupila po okončanju izolacije Albanije i koja se do sada poglavito osjeća na urbanom jugu, uzdrmala je temelje patrijarhalne tradicije. Za starješinu obitelji novo doba, u kojemu djeca – poglavito kćeri – kreću drugim putevima, znači gubitak dominacije.

Psihologinja Elida Rrapti intenzivno se pozabavila "slučajem Bexull" i sada piše knjigu o promjenama u albanskoj obitelji:

"U ovom slučaju otac je promijenio mjesto boravka, ali ne i svoje životne poglede. Kako bi preživio, morao je dozvoliti kćeri da se zaposli. Međutim, otac sa svom muškom silom i dalje želi vladati u obitelji, dok kćeri postaje jasno da može biti samostalna. Otac, osim toga, ne želi da njegova kći pokazuje bilo što od svoje ženstvenosti."

Prizore Tirane, te drugih albanskih gradova danas obilježavaju samopouzdane žene s dubokim dekolteima i "minicama". "Previše golotinje" – žale se stariji. Ni ovaj umirovljenik ne može se pomiriti s novom stvarnošću:

"Golotinja nas jako smeta, jer smo naviknuti na nešto drugo. Ovo vrijeme više nije naš svijet. Mi to ne trpimo. Odgojiš dijete, a ono te više ni za što ne pita, nego jednostavno radi što hoće. Mi smo te odhranili i mi ćemo ti pokazati kojim putem imaš ići, a ti nas moraš slušati! Mi snosimo odgovornost!"

Ostaci patrijarhata legitimiraju čak i nasilje u obitelji. Prema podacima Albanskog centra za žene u Tirani broj zločina počinjenih u obitelji, a koji su proizašli iz međugeneracijskog konflikta, zadnjih je godina porastao. "Međugeneracijski" znači najčešće: između očeva i njihovih kćeri. Jer – sinovima je nova sloboda dozvoljena, a djevojkama zabranjena, tvrdi sociologinja Aglantina Gjermeni, koja vodi centar za žene:

"Nove modele u ponašanju odnosno u životnom nazoru pokazuju i albanski mladići – ali oni to smiju, jer su muškarci. To ima veze s našim mentalitetom. Kaže se: on je uostalom muško i može činiti što ga je volja."

25-godišnja Zamira živi u jednom od malobrojnih domova za prihvat žena u Albaniji. Za koji tjedan će se i poroditi. Trudna je, ali ne i udata. To se smatra sramotom, a za njezine roditelje to je razlog da je se odreknu. Zamira pripovijeda:

"Otac mi je rekao da sam za njega mrtva. No, ja želim zadržati ovo dijete. Roditelji su me se odrekli, jer ne nosim prsten na ruci."

U Albaniji je došlo vrijeme u kojemu je sve manje mjesta za tabue. Međugeneracijski konflikt, smatra mladi albanski književnik Agron Tufa, ima prije svega veze sa slomom tabua o ženi:

"Ruši se tabu oko doživljaja žene . Za starije ljude moral započinje i završava sa ženom. Za mladu generaciju upravo je ovo novo viđenje svijeta znak civiliziranosti."