„Kritizirati se može kasnije“

Palestinac je klečao s rukama svezanim na leđima. Izraelski vojnik, kolega Dane Behar prišao mu je s čašom jogurta. Ali, umjesto da ga nahrani, zabio mu je čašu s jogurtom u lice. I nakon toga ga još udario koljenom u lice. Dana je skočila i odvukla kolegu. Te slučaj prijavila pretpostavljenom. No, dobila je šokantan odgovor, da to neće biti posljednji put da se takve stvari događaju.

Dugotrajne traume

Od toga je prošlo pet godina, ali traumatski doživljaj nakon toga Dana još nije zaboravila. Kolege su je izolirali, nazivali izdajicom i pljuvali kad bi naišli pored nje. Iz toga je naučila da je najpametnije šutjeti. Ali, ostatak vojnog roka za nju je bio pakao. Nije mogla razumjeti da se njezini kolege, s kojima uglavnom dijeli iste vrijednosti, tako ponašaju.

U međuvremenu Dana studira psihologiju u Haifi. Pokušava shvatiti kako funkcionira ljudska psiha. I ne želi šutjeti o onomu što je vidjela u vojsci. Zato je svoju priču ispričala poznatoj izraelskoj dokumentaristici Tamari Yarom u kameru. „Vrijeme je da se počne govoriti o onomu što se događa u zaposjednutim područjima“, kaže ona.

Četiri godine za dokumentarni film

Četiri godine je trebalo da se završi dokumentarni film „Da bih vidjela, smješkam li se“. U njemu pripovijeda Dana behar i još pet žena o onomu što su doživjele u vojsci. Naslov se odnosi na doživljaj jedne o šest žena. Ona je bila zadužena za pranje leševa ubijenih Palestinaca prije predaje palestinskim vlastima. Jednom je jedan od tih leševa imao erekciju. Vojnikinja se fotografirala s tim golim lešom. I do danas se zbog toga srami. Godinama nije željela više vidjeti tu fotografiju. Ali, jednog je dana ipak pogledala želeći vidjeti, smije li se na toj fotografiji.

Jednosatni film je u prosincu osvojio „Srebrnog vuka“ na najvećem festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu. Ali, kad je mjesec dana ranije prikazan na izraelskoj televiziji reakcije nisu bile samo pozitivne. Na internetu i u pismima su mnogi kritizirali hrabre vojnikinje kao „plačljivke“ i „izdajice“. Neki su govorili da su slične stvari doživjeli, ali da „nije vrijeme za kritiziranje vojske“. No, bilo je i drukčijih reakcija koje hrabrim vojnikinjama daju snage za nastavak tako važne diskusije u izraelskom društvu. (Spiegel, aj)