Kristkindl, ja želim Barbiku i bicikl!

Već sada se uredno pišu pisma u kojima su izlistane želje što bi htjeli da nađu pod božićnom jelkom. Djed Mraz živi na Sjevernom polu, to je jasno, ali gdje živi Kritkindl? Njemačka pošta već dvadeset godina ima poseban ured u jednom malom mjestu u Sjevernom Porajnju i Westfaliji gdje završavaju sva pisma sa željama i na koja se, naravno odgovara. Mjesto se zove Engelskirchen i do njega dolaze pisma ne samo iz Njemačke, nego iz cijeloga svijeta.

Lutke, bicikli, prinčevi...

Barbikin zamak i konj, Barbika i princ, ali i krokodil Schnappi koji zna pričati - - to su samo neke od želja petogodišnje Lare. No, najveća joj je želja da ove godine konačno vidi Malog Božića i da kod nje prespava. Pismo je već napisala i adresirala na Engelskirchen, mjesto udaljeno sat vremena vožnje od Kölna. Prva razglednica za Kristkindla stigla je još u srpnju, i to s Mallorce, s jednim sasvim običnim pitanjem – što radi preko ljeta. Kako otkriva Britta Töllner iz Njemačkih pošta, dječja su pisma često vrlo zabavna: «Mala Maren piše: «Dragi Kristkindl. Tako silno želim sestru, ali moji roditelji kažu da više ne možemo dobiti ni jednu. Ali također bi se radovala i nekoj kućnoj životinji, psu ili zamorcu. I daj da za Božić pravo napadne snijeg, za sanjkanje.»

Domaćice asistentice Kristkindla

Iako se na pisma sa željama ne odgovara individualnim odgovorima, sva se pisma pročitaju. Za to je zaduženo 10 domaćica iz Engelskirchena, koje su u studenom i prosincu zaposlene kao djelatnice u poštanskoj službi Kristkindla. Svaki posšiljalac pisma sa željama dobija odgovor u kojem se Kristkindl zahvaljuje za poštu, nešto ispriča o svome poslu i upućuje na to da se sve želje ne mogu uvijek ispuniti. Ne radi se uvijek o skromnim željama. Na listama se mogu naći sve moguće moderne igračke. Birgit Müller, jedna pomoćnica naglašava da se sve manje traže kompjutorske igrice, a sve više prave igračke. Lego, lutke, teretnjaci i bicikli su ove godine najtraženiji. Uz materijalne šalju se i nematerijalne želje. Dječja želja koja se uvijek iznova nađe na listi je i imati dovoljno hrane za jesti, tople odjeće i da djeca više ne moraju spavati na ulici. Birgit Müller: «Postoje i pisma u kojima se dijete pomalo izjada, pa piše kao bi htio da mama i tata ponovno budu skupa. Svega ima u njima. Neka su baš zabavna, moramo stvarno nasmijati, čega se sve djeca ne dosjete. Na primjer jedno je dijete poželjelo da ipak odnesu sestricu koju si je željelo prošle godine.»

20 godina lijepe tradicije

Kristkindlov ured u Engelskirchenu je utemeljen prije točno 20 godina. Do tada su se u predbožićno vrijeme pojavljivala pisma adresirana na Malog Božića, ali bez konkretne adrese. Pošta je onda ta pisma počela slati svome uredu u Engelskirchenu. A tamo je jedna poštanska djelatnica poneko pismo i otvorila i na njega odgovorila. S vremenom se razvio servis Njemačke pošte koji je sve omiljeniji.

Prošle godine na adresu Kristkindla je stiglo 70 000 pisama. Ne pišu samo djeca, već i umirovljenici pa čak i zatvorenici. Svi se oni raduju odgovoru. Za puno ljudi je jednostavno važno da postoji netko tko će pročitati njihova pisma, a manje je važno da ti ljudi ustvari više i ne vjeruju u postojanje Kristkinda. Poštanski ured bi trebao pomoći čak i u ljubavnim problemima: «Tinejdžeri na primjer pišu kako bi možda trebalo malo posredovati da njihova simpatija baci malo oko na njih, uvjereni kako možda ipak imamo neke posebne veze.»

"Što prije, to bolje"

Većinu pisama šalju djeca u dobi između 7 i 12 godina. Manje-viša sva ona su uređena s puno mašte: figurama od gume, naljepnicama, malim slikama ili izrezanim fotografijama željenog poklona iz kataloga. Mala Lara je svoje pismo ukrasila naljepnicama i crtežima. Osim toga u omotnicu je stavila i čokoladu i keks. Pa i Kristkind može ogladniti. Ona je svoje pismo već ubacila u poštanski sandučić; što prije to bolje, smatra ona, jer Kristkindlu sigurno treba puno, puno vremena da nabavi sve poklone koje si žele pošiljaoci pisama.