Kraj Prvog svjetskog rata: Hrvati nisu baš za slavlje... | Priča dana | DW | 29.10.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Kraj Prvog svjetskog rata: Hrvati nisu baš za slavlje...

Obilježavanje stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata u svijetu je veliki događaj. U Hrvatskoj baš i ne: time se bave tek povjesničari, a ostao je i bećarac: „Care Karlo i carice Zita, što ratuješ kad nemate žita.“

Stogodišnjica završetka Prvog svjetskog rata bit će obilježena u Francuskoj na skupu više od 60 predsjednika država i vlada, uključujući i Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Angelu Merkel i Emanuella Macrona. Skupu će prisustvovati i hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

Ova obljetnica nije samo važna zbog kraja do tada najveće klaonice u ljudskoj povijesti, već i stvaranja novog poretka koji je nastao u svijetu nakon 1918. godine, umiranja starih carstava i stvaranja novih država. Godina je to koja je odredila budućnost i čije posljedice vidimo i danas na političkoj karti svijeta. U Hrvatskoj se ne vide velike najave obilježavanja datuma koji je umnogome odredio i sudbinu Hrvata: oni će još gotovo čitavo stoljeće osjećati posljedice odluka koje su donesene 1918.

Jer to je i godina stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i makar se često spominje Radićevo upozorenje o „srljanju kao guske u maglu" baš kao i oprez jednog Frane Supila, treba imati pred očima i tadašnju realnost. Povjesničar Igor Despot za DW smatra da u to doba Hrvatska nije imala puno izbora: „Postoje najmanje dvije perspektive: prva je da Hrvatska 1918. ulazi u balkansko blato i da je sve to skupa bio početak lutanja nakon kojeg smo se tek sada vratili u Europu. Drugi stav povjesničara jest da je to najbolje što se moglo napraviti u toj situaciji", smatra Despot. Jer to je doba kad je Italija pretendira na južne dijelove Hrvatske, a Srbija izlazi iz rata na strani pobjednika.

„Da se nismo dobrovoljno ujedinili sa Srbijom, srpska vojska bi se zasigurno proširila na istoku Hrvatske. Pošto je Srbija izašla iz rata na strani pobjednika, to je logično“, kaže Despot i dodaje:  „Bosna i Hercegovina i Dalmacija su se htjele same ujedinjavati sa Srbijom jer 'dolaze Talijani'."

Talijanska flota u Puli

Talijanska flota u Puli

Nije Marija Terezija, nego Karađorđević!

Srbija slavi formiranje Države SHS kao „konačno oslobođenje", a srpske vojnike kao osloboditelje. Hrvatski vojnici koji su ratovali na strani Austro-ugarske su ostali bez svojih prava. U to vrijeme postoje dvije struje u Hrvatskoj, jedna je za federaciju, druga za unitarizam. Struja koja je sklonija federaciji je brojnija, ali unitaristi su bliže vlasti.

„Iako Hrvatima nisu ni u monarhiji cvjetale ruže, oni su raspadom Autro-Ugarsku, koja je bila daleko od dobre države, izgubili posebna nacionalna prava. No s druge strane Hrvatska je ipak dobila demokratizaciju društva ulaskom u državu Slovenaca, Hrvata i Srba. To znači da su svi muškarci dobili opće pravo glasa, selo se uključilo u politiku, u društveni život. To su stvari o kojima isto treba razmišljati jer je prije toga pravo glasa imalo desetak posto ljudi", objašnjava Despot.

Hrvatska je bila prisiljena donijeti odluku: Habsburško „carstvo i kraljevstvo" je bilo sasvim anakrona državna tvorevina koja kao takva nije mogla preživjeti kraj rata i Hrvatska nije mogla ostati u državi koja se raspala. Tadašnji politički vrh Hrvatske, dakle oni ljudi koji su izabrani od deset posto stanovništva su onda donijeli odluke kakve su donijeli. 

Srpski kralj Petar I.

Srpski kralj Petar I.

Kod mnogih u Hrvatskoj još postoje sentimenti prema starom carstvu u uvjerenju kako su nam „ostavili secesiju i bidermajer". Ali politički, riječ je o pomalo „lažnim sjećanjima“: „Imamo i dosta neistina koje su se kolektivno uzele zdravo za gotovo. Kad pitate tko je sagradio željezničku prugu, ljudi su skloni reći da je to napravila Marija Terezija. U njeno doba željeznica nije postojala kao masovno sredstvo transporta. (Do Rijeke su je gradili Mađari, a otvorena je već za Franje Josipa I. – op. ur.), ali ličko-dalmatinska pruga je dovršena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Logično je da sad nema sentimenta prema Jugoslaviji, nemam ga ni ja. I zbog zadnjeg rata i povratka na Balkan i svega što se događalo. Postoji osjećaj da je Europska unija nova Austro-Ugarska i da se mi sada vraćamo u srednju Europu, vraćamo se svom kulturnom krugu. Ali, pitanje je koliki je postotak ljudi sudjelovao u toj kulturi srednje Europe prije nego što se monarhija raspala. Ono što doista u toj državi bio problem, jest činjenica kako je većina Hrvata vjerovala kako će se stvoriti federacija, ali dobili su unitarnu državu“, objašnjava Despot političke okolnosti 1918. godine u Hrvatskoj.

Čitav svijet se ruši

Razumijevanje politike tog doba samo je jedan aspekt završetka rata u kojem je poginulo 16 milijuna ljudi. Branislav Miličić, kustos Muzeja Slavonije kaže da je 1918. godina donijela „malim ljudima" i osobito onima na selu, sasvim različit svijet od onoga u kojem su prije živjeli. „Nakon Prvog svjetskog rata događa se masovna upotreba tehnologije. Napredak fotografije, masovna uporaba pisaćih strojeva, ručni satovi... Sve to mijenja izgled tadašnjeg svijeta“, kaže Miličić.

1918. godine se Austro-Ugarska raspada na sedam država, a Hrvatska završava u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Imena ulica se mijenjaju pa primjerice osječka Ulica cara Karla postaje Ulica kralja Aleksandra, Trg oslobođenja postaje Trg ujedinjenja...

Prilikom zamjene novca nastaje ogromna konfuzija jer nova država nije imala još svoj novac i koristi se novčanice austro-ugarske krune koje su bile žigosane. Kako nije bilo središnje kontrole i državni aparat još je bio slab pa je novac žigosan ponekad i u „kućnoj radinosti“. Kasnije su na novčanice lijepljene markice da bi se pojačala kontrola, ali ni to nije urodilo plodom. Taj novac je bio u opticaju sve do 1923. godine kad je uveden dinar kao valuta. Do tada je na tržištu vladao kaos, što je utjecalo na živote ljudi.

Realnost Velikog rata osvijestio je ljudima činjenicu da rat ne vode samo vojske već čitavi narodi. Konkretno, u Osijeku je porasla ilegalna prostitucija (legalna je postojala pod kontrolom države do 1934.). Pojavili su se dezerteri, „zeleni kader" čiji je najpoznatiji član bio je Jovan Stanisavljević – Čaruga. On je kasnije romantiziran kao lik, iako je riječ o klasičnom razbojniku. U narodu se pojavila glad i neimaština pa je migracija iz ruralnih u urbane sredina bila velika jer se u gradovima mogla naći hrana. Sve to je utjecalo na živote ljudi koji do tada nisu nikad napuštali svoje selo ili atar.

Erster Weltkrieg Propaganda Illustration Serbien muss sterbien (gemeinfrei)

Propagandna ilustracija: "Srbija mora umrijeti"

Neviđeni užasi su došli i do nas

Narod je nakon prvotnih regrutacija kada se išlo u rat „osvetiti prestolonasljednika" brzo vidio da se vojnici ne vraćaju ili vraćaju kao invalidi i ljudske ruševine. Iako se to tako još nije zvalo, ratni užasi Prvog svjetskog rata doveli su i do golemog broja slučajeva posttraumatskog stresnog poremećaja.

Takve osobe su se promijenjene vraćale s fronta. Često su bježali u alkoholizam, kocku, prostituciju, uglavnom destruktivne stvari koje su razarale njihove obitelji, kao i njih same.

Politička situacija se odražavala na živote ljudi 1918. i po tome što su ulaskom u novu državu, hrvatski vojni invalidi gubili svoje privilegije koje su stekli ratujući za Austro-Ugarsku. Dok je trajao rat, bilo je velike brige za invalide, za ratne udovice i siročad. Nakon rata, 1918. godine to prestaje.

„Ljudima je uglavnom bio veliki šok i nisu do sada navikli da jedan rat toliko dugo traje i ima toliko implikacija na njihov život“, kaže Miličić. Odlazak mnogih sa sela u grad je doveo i do velikih društvenih promjena s kojima se u gradske vlasti morale baviti.

Kraj rata je nosio i druga poboljšanja: tada i medicina doživljava veliki napredak, a mladi liječnici se vraćaju s bojišta kao iskusni kirurzi jer su naučili struku u najgorim, ratnim uvjetima. Ne samo ortopedija i protetika zbog mnogih ratnih invalida, nego velik napredak doživljava i abdominalna i torakalna kirurgija.

Rat uz tamburice...

Rat je vladao i u školama K.u.K. na svoj način. U ženskim školama se nastava prekidala tek kad bi nestalo vune za pletenje šalova i kapa za vojsku jer svi i svatko je trebao pomagati za vođenje rata. Prvi svjetski rat je ušao i u bećarce pa se tako u zadnjoj ratnoj godini po Slavoniji pjevalo: „Care Karlo i carice Zita, što ratujete kad nemate žita". Ali i ta pjesma svjedoči o gladi koja je zbog rata vladala u Hrvatskoj.

Car Karlo obilazi svoju vojsku u Galiciji

Car Karlo obilazi svoju vojsku u Galiciji

I dok u Francuskoj svjetske vođe budu obilježavali završetak do tada najvećeg masakra u povijesti, u Hrvatskoj će Veliki rat ostati upamćen prema obiteljskim predajama, prepričavanju pradjedovih doživljaja koji je pod tuđom zastavom nakon zapovjedi izdane na tuđem jeziku jurišao iz rova nekog bojišta mjesta u Europi za kojeg prije nije znao niti da postoji. A ako su i te uspomene izgubljene, ostaju nam djela Miroslava Krleže.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva