Korona: „Ne umiru brojevi nego ljudi“ | Priča dana | DW | 25.11.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

COVID u Njemačkoj

Korona: „Ne umiru brojevi nego ljudi“

U Njemačkoj je od koronavirusa ili s njim dosad umrlo više od 100.000 ljudi. Kako rastanak u vrijeme pandemije mijenja ovu zemlju, a pojedinca ipak ostavlja usamljenog?

Muškarac na svježem grobu

Oko 900.000 ljudi godišnje umre u Njemačkoj, od COVID-a ili s njim je dosad umrlo 100.000

„Sigurna sam da je osjetio da smo bili tu, iako sam ga samo rukom na kojoj je bila plastična rukavica milovala po čelu", kaže Kerstin B. (ime promijenjeno) dok u suzama priča za DW o smrti svoga oca. Ovih dana se navršava godina dana kako je njezin 83-godišnji otac preminuo u jednoj berlinskoj bolnici. Od korone, s koronom.

Kerstin B. živi u Düsseldorfu, roditelji u Berlinu. Kad su ju obavijestili da otac neće više dugo živjeti i da je zbog toga što ima koronu moguć samo posljednji posjet, Kerstin B., njegova najstarija kći, je uzela svoga sina, sjela u auto i otišla u gotovo 600 kilometara udaljeni Berlin. „Htjela sam se barem oprostiti od svoga oca." Desetak minuta su mogli provesti uz bolesnički krevet. „Bili smo potpuno umotani u plastiku." Mantil, rukavice, zaštitne naočale… Sljedećeg dana otac je izdahnuo.

Otac je u bolnicu otpremljen zbog tuberkuloze, tada još nije imao koronavirus. „Vjerojatno se preko nekog liječnika zarazio u klinici", kaže ona. Njezin 83-godišnji otac je jedan od sada i službeno 100.000 mrtvih u Njemačkoj koji su umrli od korone ili s koronom. Kad o tomu priča Kerstin B. ponovo proživljava te bolne trenutke. Ova 58-godišnja žena nekad plače, nekad se smješka, primjerice dok priča kako je prilikom zadnjeg susreta u parku staračkog doma rado jeo kisele krastavce.

Proslava karnevala u Kölnu

Na proslavi karnevala u Kölnu 11. 11. 2021. mogli su sudjelovati samo cijepljeni i oni koji su preboljeli COVID

Virus netko dobije slučajno, netko zbog svoje lakomislenosti, ali svatko umire sam. Takvih je sada 100.000 slučajeva. Kod oca Kerstin B. je to bio dug put muke. U prosincu 2019. je otac smješten u starački dom u Berlinu jer ga njegova supruga nije više mogla sama njegovati. Tri mjeseca kasnije nije se moglo ući u starački dom. Bio je to život kao u samici, bez kontakta s drugim stanovnicima doma, „nedostojan čovjeka", kaže Kerstin B.

Mnogi pate

Kerstin B. ne govori ništa loše o osoblju u staračkom domu. „Oni su sigurno činili jako puno." Ali, u domu je bilo zaposleno premalo ljudi, kaže ona.

Njegovateljica Rita Kremers iz Bad Nauheima je predsjednica vijeća zaposlenika „Kuratorija stanovanje u starosti" s 40-godišnjim iskustvom. Ona u razgovoru za DW govori o brigama i stanara i osoblja u domovima za njegu. „Svi se boje smrti. Ne žele umrijeti. I vide kako ljudi bivaju priključeni na respiratore."

Korona je teško pogodila i Ritu Kremers kad se jedan prijatelj njegovatelj razbolio od korone i nakon šest tjedana umro na odjelu za intenzivnu njegu. „Prva misao je bila: čovjek kojega ti poznaješ." Od tada za nju COVID 19 ima drugu dimenziju.

Nestao grad kao Cottbus ili Hildesheim

Takvih slučajeva je 100.000. Toliko stanovnika ima otprilike Cottbus ili Hildesheim. Ali, ne radi se o stanovnicima jednoga grada. Umrlo je stotinu tisuća ljudi, stotinu tisuća individua. Za njih je održana i središnja komemoracija u travnju ove godine. Kad je savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier u gotovo praznoj koncertnoj dvorani u Berlinu govorio, već je bilo 80.000 mrtvih.

Svijeće za mrtve

Mrtve od korone učiniti vidljivima, poruka je ovih svijeća

U berlinskom Konzerthausu je održana jedna jedina komemoracija. Sad neke općine na grobljima sade spomen-drveće za mrtve uslijed korone. „Suosjećanje ukupnog stanovništva grada svoj rodbini umrlih, osobito onima koji u trenutku odlaska svojih milih nisu mogli biti uz njih", napisao je primjerice gradonačelnik Düsseldorfa Stephan Keller na jednoj ploči pored spomen-drva na groblju Südfriedhof u tom gradu.

Dirk Pöschmann je direktor Muzeja za kulturu umiranja u Kasselu, osnovanog 1992. godine. Za njega je razumljivo da je potrebno stvoriti mjesto za tugovanje, dostupno svima koji imaju potrebu za tim, kaže on u razgovoru za DW. On može zamisliti i dan sjećanja koji bi se obilježavao svake godine. Ali, smatra da tomu na putu stoji trenutna polarizacija u društvu.

Bolesnik u krevetu, pored njega osoba koja ga drži za ruku

Na intenzivnim odjelima ljudi često umiru bez nazočnosti svojih najmilijih

„Ne bismo trebali misliti samo na onih 100.000 mrtvih od korone, nego i na one koji su u samoći umrli na početku pandemije. Ili na one čija operacija raka je zbog toga bila odgođena pa su umrli."

Tragovi korone

Dietmar Preißler je povjesničar koji radi u muzeju suvremene njemačke povijesti „Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland" otvorenom 1994. u Bonnu. Stručnjaci toga muzeja prikupljaju materijale za izložbu „Korona i smrt". Tu je lopta s prve utakmice odigrane bez gledatelja između 1. FC Kölna i Borussije iz Mönchengladbacha, Kalendar za 2020. godinu u koji je jedna žena svakodnevno upisivala broj inficiranih i broj mrtvih. A tu je i kompletna zaštitna oprema iz jednog pogrebnog poduzeća u kojoj su pogrebnici morali pokapati mrtve.

Kerstin B. i njezina obitelj su dobili termin za pogreb u siječnju. Ali, tada se ne bi cijela obitelj mogla oprostiti. Zato je urna s očevim pepelom čekala do svibnja.

Petra Bahr

Petra Bahr

Petra Bahr je evangelička teologinja i regionalna biskupica u Hannoveru. Za nju je svaka smrt „jedna priča, jedan prekinuti život". Ona zna kako su se dušebrižnici tijekom prvih valova korona-pandemije angažirali da bi tješili tugujuće i omogućili im obiteljski oproštaj od svojih mrtvih i nastavak života.

U razgovoru za DW ona se zgraža nad tim da smo se gotovo navikli hladnokrvno primiti na znanje broj mrtvih. Ali, ona smatra važnim imati na umu „da ne umiru brojevi, nego uvijek ljudi", njih stotinu tisuća. Za razliku od prvoga vala, kad je umiranje svakog pojedinca doživljavano intenzivnije, ona podsjeća da „sad umiru trudnice, umiru bebe, sad umiru majke i mladi očevi". A ti slučajevi, koji nas, izgleda, sve manje zanimaju, imat će puno jače posljedice, donijet će „puno više patnje pa i uništenih životopisa", kaže Petra Bahr.

Za nju je teško podnošljivo kad na jednoj strani ljudi u bolnicama do granica svojih mogućnosti pa i preko granica čine sve da spase ljudske živote, a na drugoj strani ljudi u punim središtima gradova to ignoriraju i ponovo žive normalno. „Nažalost, stvar nije prošla", kaže u svojoj tuzi Kerstin B., „iako je politika tako odlučila. Ali, ovaj virus nije na to obraćao pozornost."

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic