Konklava uz Michelangelove freske
18. travnja 2005
«Danas ulazimo u Sikstinsku kapelu, kako bismo se divili njezinim prekrasno restauriranim freskama. Čini se da su Michelangela u njihovom stvaranju vodile upečatljive riječi iz Biblije koje prate stvaranje muškarca i žene: «Bili su goli, ali se nisu sramili». Sikstinska kapela je, ako se to tako može reći, sveto mjesto Božjeg stvaranja ljudskog tijela. Ona svjedoči o ljepoti ljudi koje je Bog stvorio kao muškarca i ženu i istovrmeno je izraz nade u bolji svijet.»
Ovim je riječima papa Ivan Pavao II 1994. popratio završetak restauratorskih radova na Michelangelovim freskama u Sikstinskoj kapeli. Prelat Max Eugen Kemper, dugogodišnji visoki diplomat u njemačkom veleposlanstvu pri Svetoj stolici, prisjeća se: «Kada je papa ponovno otvorio 'Posljednji sud' i predstavio ga javnosti, održao je dug govor u kojem je spomenuo teologiju golih tijela. Tada je rekao i da ovdje čovjek stoji pred Bogom onakav kakav zaista jest, a ne onakav kakav bi želio biti. Ovdje odjeća predstavlja i određene društvene pozicije, i vjerujem da je i Michelangelo to tako vidio. A to što se s tim složio i papa, govori mi i da je i po teološkim shvaćanjima obnaženost određeni znak.»
A upravo je taj znak nekima bio trn u oku. I mnogi su drugi umjetnici u svojim prikazima Posljednjeg suda blaženike slikali u tipičnoj odjeći njihovog staleža, kao biskupe ili kraljeve, uglednike ili obične građane. Kod Michelangela moguće je jasno razaznati samo jednu skupinu – svece, budući da oni nose mučila i ikonografski jasne atribute.
No, tko su svi ostali ljudi? Sva ostala tijela koja na lijevoj strani slike za sobom ostavljaju zemaljsko sivilo, kako bi se uspeli u nebesku svjetlost? A tko su pak svi oni koji da desnoj polovini slike skreću u smjeru podzemnog svijeta? Povjesničar Giorgio Vasari o tome piše:
«Jedan od najstrožih Michelangelovih kritičara bio je papinski majstor ceremonijala Biagio da Cesena. Kada su ga upitali što misli o freskama, odgovorio je: «Toliko golih ljudi koji pokazuju svoju sramotu, slika je koja nikako ne priliči papinskoj kapeli. Ona je puno bolja za neke terme ili za gostionicu.»
Michelangelo, kojem se to nikako nije svidjelo, Cesenu je također smjestio u svoj Posljednji sud. I to bez odjeće i k tome još u pakao, kao personifikaciju Minosa, s velikom zmijom omotanom oko nogu i usred mnoštva vragova.
No, to nije ostalo na ovoj anegdoti. Michelangelovi kritičari bili su jaki i nakon otkrivanja slike, 1541. godine zahtijevali su korekciju nezgodnih mjesta. I to se zaista i dogodilo, no zanimljivo je da su aktovi prekriveni samo na Posljednjem sudu, a ne i na svodu kapele, gdje takodjer ima obnazenih likova. Tijekom posljednjih restauracija te su diletantske crtarije uklonjene, zajedno sa stoljetim naslagama prljavštine. Tako se današnji promatrači mogu bolje približiti Michelangelovom osnovnom konceptu, a i shvatiti čemu su se toliko čudili njegovi suvremenici u 16. stoljeću.
Restauratorski su radovi pred konzervatore i restauratore postavili veliki izazov. Tek tada im je postalo jasno kakve je napore sam Michelangelo uložio da bi oslikao svod, kaže Arnold Nesselrat, koji osim svog djelovanja u Rimu, predaje i povijest umjetnosti na Sveučilištu Humboldt u Berlinu: «Stvar je zapravo vrlo jednostavna, za restauraciju Michelangelovih freski ponovno je sagrađena skela koju je on koristio i radilo se na isti njegov način – naravno, samo što se opreme tiče. Rezultat restauracijskih radova, provođenih tijekom posljednjih 20 godina prošlog stoljeća jest da je sada ponovo kapelu doživjeti kao cjelinu, da je moguće vidjeti da ona ima zajedništvo sadržaja. To je vrlo veliki rezultat.»