1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Tračak nade za dobru staru diplomaciju

20. siječnja 2020

Veliki je uspjeh Njemačke to što su sukobljene strane u Libiji došle u Berlin i potpisale zajedničku izjavu. To je za sada samo komad papira, ali je kompromis jedino rješenje za tu zemlju, komentira Jens Thurau.

https://p.dw.com/p/3WToX
Šef misije UN-a u Libiji Ghassan Salame, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, njemačka kancelarka Angela Merkel i njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas
Šef misije UN-a u Libiji Ghassan Salame, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, njemačka kancelarka Angela Merkel i njemački ministar vanjskih poslova Heiko MaasFoto: Reuters/A. Schmidt

Već godinama njemačka politika ne zna kako se točno ophoditi prema potrebi preuzimanja veće odgovornost na svjetskoj političkoj pozornici. Točnije: kako bi trebala izgledati ta veća odgovornost koja bi bila u skladu s ulogom Njemačke kao jedne od vodećih industrijskih nacija u svijetu i vodeće zemlje u Europi?

Često tu nije jasno o čemu je riječ. O vojnoj sili? To baš i ne: njemačke mogućnosti i breme njemačke prošlosti tu postavljaju jasno ograničenje. Ali Njemačka očigledno može biti sila koja bi mogla pomoći tradicionalnoj diplomaciji, usmjerenoj ka pronalaženju kompromisnih rješenja. 

U nedjelju je kancelarka Angela Merkel primila goste u Berlinu. Bili su tu francuski, ruski, turski i egipatski predsjednik. Iz Velike Britanije i Italije su došli premijeri, iz SAD-a ministar vanjskih poslova, a prisustvovali su i predstavnici Ujedinjenih Emirata, Europske unije i Afričke unije.

Iz Libije, o kojoj je na konferenciji bila riječ, došli su predstavnici obje sukobljene strane: premijer Fajiz al Saradž koji je na čelu vlade koju priznaje veći dio međunarodne zajednice i general Khalifa Haftar, čija vojska kontrolira veći dio zemlje.

Mnogo o situaciji u zemlji govori to što su obojica tijekom konferencije manje-više bili u prikrajku i osobno se uopće nisu sreli u Berlinu. Otkako je 2011. svrgnut Moamer Gadafi, u Libiji traje rat u koji su se umiješale mnoge strane sile.

Jens Thurau
Jens ThurauFoto: DW

Tu se radi o nafti i plinu, ali i o izbjeglicama. One prije svega preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemnog mora kako bi se domogli Europe. Mnogi završe u libijskim zatvorima, gdje vladaju strašni uvjeti. I radi se o islamističkom teroru. Dugo vremena se tom ratu pridavalo manje pažnje nego ratu u Siriji, ali i u Libiji se radi o sukobu svjetskih i regionalnih sila preko posrednika i saveznika.

Utoliko je značajnije to što je njemačkoj vladi uspjelo u Berlinu okupiti međunarodne sile s jasnom namjerom da prije svega smanji utjecaj komplicirane mreže međunarodnih pomagača, trgovaca oružjem i privrednih profitera. Jer, to je jasno, bez pomoći izvana ni službena vlada niti general Haftar ne bi bili u stanju voditi rat. Utoliko je namjera njemačke diplomacije ispravna.

U doba jačanja nacionalizma priznanje zaslužuje već i sama ideja da se rješenje u Libiji traži pod okriljem Ujedinjenih naroda. Tim više što se svijet već počeo čuditi neaktivnosti Nijemaca s obzirom na vojne sukobe širom svijeta.

Sada bi dakle trebalo nastupiti primirje koje će nadgledati međunarodna zajednica, a dogovoreno je i da strane sile poštuju embargo UN-a na isporuku oružja zaraćenim stranama. Njemačka je svakako u dobroj poziciji da nastupi kao posrednik u pregovorima, jer se još 2011. suzdržala od glasanja u Vijeću sigurnosti kada je bila riječ o Libiji.

Tada je vojna intervencija protiv Gadafija vođena prije svega od strane SAD-a, Velike Britanije i Francuske, kao i u raznim slučajevima prije toga. Tada je njemačka diplomacija zbog toga bila pod udarom kritike, ali danas je ta njena suzdržanost korisna.

Koliko je izgledno da se zaključci iz Berlina zaista provedu u djelo? Zanimanje mnogih država za libijsku naftu i plin ostaje. Ali prije svega bi Europljanima moralo biti u interesu da diplomacija odnese prevagu u Libiji.

Posljednji veliki izbjeglički val prije nešto više od četiri godine, tada preko Balkana, doveo je Europsku uniju do krajnjih granica i raspirio populizam i nacionalizam. Glavna izbjeglička ruta iz Afrike u pravcu Europe sada vodi preko Libije.

Ako se ozbiljno misli sa zaključcima berlinske konferencije, onda bi se „bolje nadgledanje" primirja, kako je to zapisano u zajedničkoj izjavi, trebalo dugoročno osigurati s dovoljno vojnika, prije svega iz Europe.

Kada su Nijemci već pokrenuli diplomatski inicijativu, onda ne mogu ostati po strani kada se trebaju slati vojnici. Doduše, kancelarka je na konferenciji za novinare izbjegavala odgovoriti na to pitanje. Ali to je jedini način da Stari kontinent dokaže kako ozbiljno misli kada kaže da neće nijemo promatrati ozbiljne sukobe pred kućnim pragom, već da je odlučan u namjeri da doprinese smirivanju.

S obzirom na situaciju u Libiji, neki stručnjaci su govorili da su pregovori u Berlinu održani u nekoj vrsti „paralelne stvarnosti". Može biti da jesu. Još uvijek je zaključak Berlinske konferencije samo komad papira. Ali i to je bolje nego ništa. Za Njemačku je to u svakom slučaju pokušaj da preuzme više odgovornosti.