Ne možemo sjediti skrštenih ruku
30. srpnja 2019
Slike koje se ne može zaboraviti: očajne obitelji u zagušljivim brodskim kontejnerima – i na dotrajalim čamcima. Leševi koje je morska struja nanijela na obale i plaže nakon neuspjelih pokušaja prelaska mora. Ljudi koji su godinama žrtve zlostavljanja. Slomljeni ljudi.
Mi smo potreseni. Potreseni pričama o nasilju i otimačini. Potreseni zbog onih koji su spremni iskoristiti i očaj drugih ljudi. Činjenica da stradaju i djeca, da ginu zato što im njihove obitelji pokušavaju osigurati bolju budućnost, teško opterećuje našu savjest.
Prošla je još jedna godina
Današnji Međunarodni dan borbe protiv trgovine ljudima je opomena. Opomena da je prošla još jedna godina. Dan koji nas podsjeća da nismo napravili ni blizu onoga što bi bilo dovoljno. Vrijeme je da se okonča globalna trgovina ljudima – bez obzira kojeg su oni spola, bez obzira koliko godina imaju.
Borimo se za prava migrantica i migranata koji preuzimaju nepopularne poslove u dobrostojećim zemljama. Za ljude koji rade ono što drugi ne žele. Zato IOM surađuje neumorno s partnerima iz vlada, civilnog društva i privatnog poslovnog sektora - kako bi spriječio štetne nuspojave pridobivanja radne snage iz inozemstva.
Ali sve to nije dovoljno. Moramo se suočiti i s trgovcima ljudima. I moramo vlade zemalja članica IOM-a pozvati na odgovornost ukoliko one ne uspiju zaštititi žrtve trgovine ljudima.
Proganjaju krive ljude
Na migracije se sve više gleda kao na mogućnost bijega – od konflikata, nestabilnosti, nedostatka hrane, prirodnih katastrofa i klimatskih promjena. Ali veliki migracijski pokreti mogu inicirati i intenzivirati kriminalnu energiju – što može dovesti do dodatnog izrabljivanja migranata.
Pa ipak ta spoznaja nije dovela do toga da se eliminira uzroke opasne migracije. A nije dovela ni do toga da se migrantima ponudi dostatna zaštita i podrška.
Danas mnoge vlade nažalost proganjaju najprije organizacije koje spašavaju migrante koji se nađu u životnoj opasnosti – umjesto da na odgovornost pozovu stvarne krijumčare i trgovce ljudima. Kažnjavanje privatnih spasilačkih inicijativa na moru, pogotovo iz birokratskih razloga, npr. zbog nedostatka urednih dozvola ulaska u luku ili korištenja brodova bez jasne sudbene mjerodavnosti na otvorenom moru, ne samo da je nepravedno – već je i neučinkovito. Tako se samo rasipa resurse humanitarnih organizacija, ali i organa kaznenog progona.
Savladavanje tih izazova zahtijeva znatne investicije i međunarodnu suradnju. Ali mi ne možemo ignorirati te izazove i istovremeno se nadati da će za živote ljudi opasne migracijske rute, te s tim povezana trgovina ljudima, nestati same od sebe.
Što mogu učiniti građani?
Kao građanke i građani mi se i u javnom, ali i u privatnom okruženju možemo suprotstaviti antimigrantskom raspoloženju koje potkopava javnu sućut i tako omogućava trgovcima ljudima da nastave djelovati – slobodno i bez kažnjavanja. Kao konzumenti mi možemo zahtijevati robe i usluge koje se proizvodi i nudi bez robovlasničkih odnosa ili izrabljivanja. Ako donositelji odluka šire i toleriraju priče koje dehumaniziraju migrante, mi ih možemo pozvati na odgovornost. Ali ne možemo dokono gledati što se događa i nadati se da će se nešto promijeniti.
Znam da mnogi ljudi ne migriraju samo iz očaja, već i zato što čeznu za boljom budućnošću. Slažem se da vlade imaju opravdani interes za zaštitom svojih granica i reguliranjem migracija. Jasno mi je da vlade često moraju tražiti ravnotežu između interesa vlastitih građana i humanitarnih potreba migranata. Ali svima nama je u interesu da očuvamo dostojanstvo čovjeka, da štitimo ljudska prava. To od nas zahtijeva naša humanost.