To (ipak) nisu bile Putinove igre

Je li ovo Svjetsko prvenstvo promijenilo Rusiju? Jest. Trajno? Ne baš. Ali natjecanje je čitavu zemlju barem na mjesec dana učinilo šarenu, a ne sivu, veselu umjesto turobnu, hrabru umjesto uplašenu. I za strance i za ljude koje tu žive. Čak i kad sam ja ovih dana između svih boja navijača vidio sivu uniformu ruskih policajaca, iznimno mi nije prvo palo na pamet ograničenje sloboda mišljenja. Nego misao o sigurnosti velike sportske manifestacije koju je organizirala Rusija. I to s uspjehom.

Metropole Rusije kao europski gradovi

Taj uspjeh je prije svega jedinstvena mješavina sigurnosti i opuštenosti koja je i Moskvu i druga mjesta SP pretvorila u doista europske gradove. To nije bio bežični pristup internetu, nisu bili prijenosi utakmica u metroima, nisu bili niti besplatni vlakovi za navijače Ruskih željeznica, a nisu bila niti stajališta autobusa budućnosti na kojima ste mogli napuniti svoje mobitele. I od toga su mnogi imali koristi. Ali mnogo važnije je bilo nešto sasvim drugo: taj osjećaj biti takav kakav se želi biti.

Na terasi restorana vrištati „gol" kad dođe do zgoditka. Spontano grliti i strance, bilo od radosti ili tuge. Plesati po pločniku, pjevati i – da, također moći piti alkohol bez da bocu morate kriti u novinski papir. Zavoditi Brazilke – usprkos upozorenjima apostolima morala iz ruske Dume. A onda i s Meksikankama u nekoj dači nazdravljati na svjetski mir i onda se mamurni vraćati u grad na traktoru. Sabrati posljednje komadiće engleskog iz škole kako bi nekom zbunjenom navijaču iz Saudijske Arabije objasnili da Novogorod u koji je dospio, nije isto što i Nižni Novogorod kamo je htio doći da bi promatrao svoju momčad. Onda tom navijaču pomoći da promjeni svoju putnu kartu i onda mu poželjeti sretan put u pravi Novogorod uz staklenku domaćih ukiseljenih krastavaca koje ste mu poklonili.

Sve je to bilo Svjetsko prvenstvo koje je pripadalo narodu, a ne državi.

Taj narod su bili deseci tisuća dragovoljnih pomagača, stotine tisuća stranih gostiju i milijunu ruskih navijača. Za njih je to bilo Svjetsko prvenstvo u sigurnim gradovima, modernim stadionima i po fantastičnom vremenu, uz dobro pivo i – što je posebno važno – senzacionalno dobroj ruskoj momčadi kojoj nitko nije vjerovao da će dogurati do četvrtfinala. To posljednje naravno da je znatno pomoglo raspoloženju u zemlji.

Nogomet je dao nadu

I osobito: to nije bilo Svjetsko prvenstvo Vladimira Putina ili čak Putinove igre kao što se natjecanje često nazivalo prije početka. Jer makar je ruski predsjednik i bio odgovoran za organizaciju natjecanja, on nije mogao svojim zemljacima i navijačima ukazom narediti da budu tako radosni, srdačni i puni dobrodošlice. Naravno da je točno kako je Putin, izoliran i sankcioniran od Zapada, profitirao od uspjeha natjecanja i na međunarodnoj pozornici. Ali nije samo on. A za legitimaciju njegovog sustava u vlastitoj zemlji ruski predsjednik sasvim sigurno ne treba Svjetsko prvenstvo u nogometu.

Uz svu tu euforiju, ovo SP neće učiniti život Rusima lakšim na duže staze. Niti politički, niti gospodarski. Sasvim suprotno od toga: još za vrijeme manifestacije je ruska vlada progurala čak više zakona koji će svakodnevnicu učiniti još težom. Ali nogomet im je dao nadu: nadu da se ova zemlja jednog dana neće povezivati sa Skripalom, Donbasom i sankcijama. Nadu da ubrzo nakon završetka neće opet nešto dogoditi što bi podsjetilo na dramatične događaje neposredno nakon Olimpijskih igara u Sočiju 2014. kad je Rusija odjednom okupirala Krim.

Da ruski kazališni režiser Kiril Serebrenikov koji je u kućnom pritvoru neće biti odveden u zatvor i da će ukrajinski režiser Oleg Senzov koji sjedi u ruskom kaznenom logoru ipak biti zamijenjen za ruske zarobljenike u Ukrajini.

Ukratko, da Rusija koja je čitavom svijetu pokazala osmjeh, neće odjednom tom istom svijetu pokazati zube.